(Piše: Derviš Čičko, kolumnista)
Moguće je bez ozbiljnog pretjerivanja i vrlo i utemeljeno, a i bez suvišenog okolišanja, konstatirati da nakon gotovo trideset godina od kraja zločinačkog agresorsko-genocidnog rata u BiH, uglavnom, Tuzlom, tuzlanskim krajem, a i šire, haraju pomahnitale mafijaški organizirane novobogataške bande kriminalaca i hrpe njihovih lojalnih pobočnika.
Oni već mogu sve, pa i „više od toga“, pošto su dugogodišnjom organizacijom, korupcijom i ličnim vezama, bukvalno personalno vladalački utkani, korupcionaštvom, po širini i dubini, u svedruštveni institucionalni državni organizam, od političkih i izvršnih struktura javne vlasti, do sudsko-tužiteljskog i policijskog aparata.
Posjeduju ogroman kriminogeno stečeni novac i imovinu mjerenu stotinama miliona ili kojom milijardom KM, te je implicite njihova društvena moć izrasla de facto u potpuno paralelnu „duboku državu“. Koja je progutala gotovo sve legalne državne institucije, pretvarajući ih u svoj privatni modni detalj i privjesak na reveru sopstvene božanske nedodirljivosti.
I ne kriju više svoj osvojeni status pobjednika, te u javnosti, otvoreno i bez bilo kakvih ograda, rastrošnom krkanskom bahatošću, poput „pijanih teksaških naftaša“, bjelodano pokazuju svoj bogataški status i neprikosnovenu moć nad ljudima i stvarima, matricom „znaš li ti ko sam ja ili ko je u mene mi babo“?
Prijete ozbiljno, neselektivno, usput premlaćuju „zbog posla“ ili usputne sitne zajebancije, sistematično masovno reketiraju, ubijaju po potrebi, zahtjevu „ti-meni-ja-tebi“ ili iz čiste silničke revolveraške obijesti i dosade, i to već kao dio uhodane rutine bezakonja afričkih ili južnoameričkih banana-državica.
Naravno, političari svih vrsta, zaslijepljeni pohlepom za ‘lahkom parom’ i ogromnim privilegijama bez ikakve odgovornosti, sami su se pretvorili u bijedne poslušnike i saradnike mafijaških donova balkanske kokošarske provenijencije.
To smo mi. Uglavnom.
Postoji, uslovno, i „druga ili treća strana“, barem u Tuzli i u Tužiteljstvu TK, koja bi tek trebalo da praktično dokaže svoje postojanje: Glavni tužitelj Tužiteljstva TK Vedran Alidžanović sa svojom „pomoćničkom lahkom konjicom i ostalima“.
Dotični formalno jeste i dijete tuzlanskog asfalta, pomlađahni, a kontekstualno i u najboljim godinama, ali fahmanski dobrano i temeljito „potkovan“ za efikasan „specijalistički“ rat do istrjebljenja protiv buljuka individuuma i institucija ogrezlih u „krivičnim djelima organizovanog kriminala i korupcije“.
Svojedobno u pristupnom saopštenju, glavni kantonalni tužitelj Alidžanović nam je rezolutno podastro da će se baviti „otkrivanjem i gonjenjem učinilaca krivičnih djela organizovanog kriminala i korupcije, kao i svih drugih vidova kriminala, jačanjem saradnje sa agencijama za provođenje zakona, institucionalnim i kadrovskim restruktuiranjem rada tužilaštva, te unapređenjem blagovremenog informisanja javnosti i jačanju povjerenja u rad ovog tužilaštva“.
I, što je i logično, počeo je „od sebe i od svojih“ i od vrlo temeljitog kadrovskog restrukturiranja rada tužilaštva, uklonivši, „da ne smetaju sami sebi“, glavninu „metiljavih“ konformističkih i oportuno kompromitiranih zgubidana. Tužiteljstvo se počelo otvarati i prema javnosti, barem koliko je to institucionalno moguće i td.
Ipak, do sada, vjerovatno je i najznakovitiji nagovještaj stvarnih pozitivnih vjetrova promjena u atmosferi i radu Tužiteljstva TK, nedavna „krvava“, višednevna rovovska borba Glavnog tužitelja protiv lokalne sudske „negativne hijerarhije moći“ i potpuno zdravorazumskog optuženičkog atribuiranja pravim imenom „teškog ubistva“ našeg sugrađanina i komšije iz krečanskih Vilušića, Saše Vilušića. Iza njega, na nepredvidljivoj i teškoj vjetrometini života ostala je supruga i troje malodobne djece.
Konkretno, ako postoji pragmatičan način da se uopšte i započne dugotrajni proces vraćanja ključnog povjerenja u sudsko-tužiteljsku vlast, kao fundamenta svake pravne države, onda to mora biti i kroz personalno-kadrovsku strukturu tog kompliciranog organizma. Možda to bude i Vedran Alidžanović. Ali, naravno, „neka događaji govore“.
Njegova suštinska uspješnost, nažalost, biće direktno proporcionalna i razini njegove „lične fizičke ugroženosti“ od silnih i malignih paramafijaških otuđenih centara moći i podzemlja njihovih interesa.
Za sada, naš Tužitelj, kome „ne zapinje asfalt za noge“, osjeća se sigurnim i u patikama žustrim, odmjerenim korakom nosi kući sa pijace kese s povrćem i „Kabilov hljeb“. Kao i svako drugi.
Ali, valjda neko sa odgovarajućom „geverom“ službeno i sa razumne distance sve motri. Treba. Zlu ne trebalo.
Uostalom, svakako da je krajnje vrijeme, ako nije već i pokasno, da se napokon u našem potpuno devastiranom predpolitičkom društvu pojavi i neko stvaran „sa štitom“ pravde i pravednosti, ispunjavajući ultimativni, krucijalni egzistencijalni državotvorni zadatak: hapšenje bez milosti lopova svih formata i provenijencija. ABD. (Piše: Derviš Čičko, kolumnista)
——————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)