(Piše: Ekrem AVDIĆ, kolumnista)
Prošle se godine navršilo 130 godina od „afere Drajfus“ u kojoj je francuski oficir Alfred Drajfus lažno, bez dokaza, optužen i osuđen te je tek nakon što je cijeli slučaj opisao književnik Emil Zola, u otvorenom pismu državnom vrhu, sudski proces obnovljen i oficir Drajfus je, nakon šest godina zatvoran, pušten na slobodu.
Mnogi su mislili da su politički sudski procesi vlasništvo diktatorskih političkih režima i da su oni nemogući u demokratski uređenim državama. Ispostavilo se da to nije tačno! Naime, dokle god postoji politička borba, postoji i mogućnost da se sudski aparat upotrijebi za pokretanje političkih sudskih postupaka protiv političkog protivnika radi njegove diskreditacije i eliminacije iz političkog života. Podizanjem optužnice i vođenjem sudskog procesa jeste cilj politički fundirane optužnice a ne pravda.
“Pravda je podložna sporenju: sila se daje lako raspoznati i nesporna je. Zato se nije mogla pridati sila pravdi, jer je sila poricala pravdu, i rekla da je ona (pravda) nepravična, i rekla da je baš ona (sila) pravična“. Ovaj citat francuskog pisca Lene Paskala, apsolutno se poklapa sa političkim sudskim procesima u nas jer se državna sila, tužilaštvo, nadređuje pravdi na način da se tužbom ospori pravda. U našem pravosudnom sistemu „bolna tačka je tužilaštvo“, konstatirala je Džoan Korner, britanska sutkinja koja je bila i tužilac u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Nakon analize našeg sudskog sistema, za potrebe OSCE, izvijestila je da je u tužilaštvu BiH potrebno učiniti reforme kako bi bilo odgovornije i efikasnije.
U HDZ KANTONIMA NEMA KORUPCIJE I KRIMINALA!
Skoro je decanija prošla od njenih 16 reformskih prijedloga, a naše tužibabe još spavaju! Ni repom da mrdnu kako bi otklonili nelogičnosti u funkcionisanju tužilaštava zbog toga što ne postoje mjere za efikasnost u radu, ocjene uspješnih i neuspješnih tužbi, ocjene ekonomičnosti rada, što se ne ocjenuju se rezultati rada, a da ne govorimo o poštivanju etičkih normi i samih zakona koji reguliraju rad tužilaštava.
Tužioci su podložni, rijetko, vanjskom uticaju, kao aferi „Respiratori“, a skoro svakodnevno su pod nadzorom domaćih političkih moćnika. Nemoguće je da, u kantonima gdje je vladajući HDZ, od Dejtona do danas, nije podignuta nijedna optužnica za korupciju! U toj „društvenoj igri“, vješti igrači godišnje pokradu oko tri milijarde maraka državnih para! Naime, korupcija je vezana samo za državne novce i resurse. Za te pokradene novce bi i sve makadamske puteve u cijeloj državi zamijenili autostradama! Umjesto tim problemima, naše tužilaštvo se bavi teškim krivičnim djelima poput krađe šest kubika ogrevnog drveta! Tim i još sitnijim tricama i kučinama tužilaštva pokazuju da nešto rade.
Dakle, naši su tužioci totalno nezainteresirani za korupciju koja je najveće društveno zlo, ne samo zbog pokradenog novca već i zbog toga što ruši jedinstvo sudske, zakodavne i izvršne vlasti. Ali, veoma su zainteresirani za vođenje političkih sudskih procesa radi eliminacije političkih protivnika. Primjeri naših Drajfusa, mr. Envera Bijedića i Fadila Novalića su školski primjeri upotrebe tužilaštva za politički progon ljudi.
Mr. Enver Bijedić je bio predsjednik Kantonalnog odbora SDP Tuzla, dugogodišnji član Predsjedništva SDP BiH, direktor Direkcije za izgradnju Tuzle, ministar za saobraćaj i komunikacije u Vladi FBiH, poslanik u Skupštini BiH… Onda je u vrhu stranke došlo do različitih mišljenja o Statutu i Programu, koalicijama… Bijedić je mislio da su i dokumenti i politika SDP izvan modernog vremena i shvatanja politike i sa nekolicinom istomišljenika je septembra 2019. godine formirao Socijaldemokrate BiH. Dva mjeseca nakon formiranja stranke, kantonalni tužilac Ćazim Serhatlić podiže optužnicu protiv Bijedića za krivično djelo zloupotrebe ovlasti dok je još 2011. godine bio direktor Direkcije za izgradnju, bez da je bar izjavu uzeo od njega. Ali,u slučaju Direkcije, izjavu tužiocu Jezdimiru Spasojeviću dao je Jasmin Imamović, uz zapisnik Finansijske policije da je zaslužan što je njegov Upravni odbor uzeo više od 1,2 miliona maraka kredita za potrebe izgradnje jezera a koje u iznosu od 2 miliona maraka vraća Direkcija.
Glavni tužilac Tužilaštva TK, srebroljubni Tomislav Ljubić saziva kolegij da odluči da li je u slučaju Imamović nastala zastara. Zamislite, glasanjem odlučuju da li da primijene zakon, jer zastare nema. Onda glasaju da pitaju tadašnjeg glavnog federalnog tužioca Tihomira Jurku da li ima ili nema zastare u slučaju Imamović!? U rijetko trijeznom stanju, Jurko je protumačio da ima zastare za Imamovića, ali ne i za Bijedića! Tužilac Spasojević je od Imamovićevih novinarčića odmah proglašen četnikom i vjernim kadrom Karadžića iako je on bio svjedok optužbe protiv Karadžića i Mladića u Hagu; iako je već šestu godinu radio u tuzlanskom Tužilaštvu. Čak, Imamović je krivicu za sporni kredit javno priznao i pravdao se zastarom. A, zastare nema ni danas!
SUĐENJE BEZ IJEDNOG DOKAZA
Suđenje mr. Enveru Bijediću je trajalo dvije i po godine. Za to vrijeme, tužilac Serhatlić niti jednim materijalnim dokazom, niti jednom izjavom svjedoka, niti bilo čime nije dokazao nijednu, bilo kakvu nezakonitu radnju optuženog Bijedića. Zato su Opštinski, a potom i Kantonalni sud 12. decembra 2020. godine optužnicu proglasili neosnovanom i donijeli oslobađajuće presude Bijediću. Jer, ničim tužilac Serhatlić nije dokazao biće bilo kakvog krivičnog djela. Tekst optužnice je bila loše napisana zadaća na temu: Kako politički srušiti Envera Bijedića?
Zanimljivo, priučeni pravnik Serhatlić je onomad bio šef općinskih inspekcijskih službi kod Imamovića. Zanimljivo je da je ucjenom direktora Telekoma BiH u Tuzli dr. Miralema Jahića, koji o tome javno govori, nezakonito, bez konkursa, zaposlio suprugu u toj firmi, a također nezakonito zaposlio i kćerku u opštinskom poduzeću Centralno grijanje…
I pored montiranog političkog sudskog procesa, i uzdrmanog javnog mnijenja, na izborima 2020. godine, Socijaldermokrati su dobili 25.000 glasova i postali po snazi treća politička stranka u Tuzlanskom kantonu. Bio je to znak da sa tom strankom nema šale i da je dalje treba devastirati.
Već 18. februara 2021. godine, dakle tri mjeseca nakon izbora, Tuzla postaje Holivud! Uz noć ranije, tužiocima pripremljeni novindžiluk, sa kamerama, fotoaparatima, mobilnim telefonima, u rano jutro snimaju scene kako 60 specijalaca privođe mr. Envera Bijedića, Aziza Čačkovića…devetoro inženjera, magistara, doktora nauka, ekonomista osumnjičenih za kriminal težak 5,5 miliona maraka! A bilo je riječ u slučaju tendera za istu sumu novca vrijedan posao izrade pet bušotina na Radniku soli Tuzla! Istog dana Tužilac Ćazim Serhatlić izjavjuje, odnosno pred odabranim novinarima saopštava da su mr. Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, kako ga je titulirao, a ne kao magistra, te još osam ljudi, kao organizovana kriminalna grupa, krivi za protivpravnu korist od 5,5 miliona maraka koliko je vrijedan tender radova na izradi šest bušotina u Rudniku soli Tuzla kojeg je dobila gračanička firma Mining&Drilling. Nervozni Serhatlić nije razlikoivao vrijednost radova od koristi, po njemu, organizovane grupe ljudi radi činjenja krivičnih djela na način pogodovanja dobijanja posla! Optužnicu je podigao tek u novembru 2021. godine.
Pred sutkinjom Opštinskog suda u Gračanici Selmom Brkić suđenje nevinim ljudima je počelo 4. oktobra 2022. godine, a završeno, nakon 37 ročišta, 11. juna 2024. godine. Dakle, izjašnjenje o krivnji i suđenje su počeli, a da je firma Mining&Drilling, zbog koje je i optužena grupa da je pogodovala njenom dobijanju posla, već uveliko radila na bušenju u Rudniku soli. Jer, cijeli posao je dobila na zakonit način uz jednoglasno odlučivanje svih stručnih, upravnih, državnih, i kontrolnih i inspekcijskih organa! Apsurd je u tome da niko od njih nije uočio nijednu nepravilnost u postupku dobijanja tendera! U toku suđenja, tužilac Serhatlić kao i njegovi svjedoci, tajna snimanja policijskih organa, praćenja, prisluškivanja, video snimci nisu ni na jedan način dali niti jedan dokaz opisu optužnice. Prvooptuženi „vođa“ kriminalne grupe, mr. Enver Bijedić je u sudnici pominjan samo na prozivci prisutnih dok su Serhatlićevi svjedoci govorili da ga poznaju „samo sa televizije“. Bilo je tužno i smiješno pratiti iživljavanje tužioca kao odrpanog klovna bez duha koji je, ipak, izvršio svoj zadatak – ukloniti iz političkog života mr. Envera Bijedića i njegovu stranku. To je i bio cilj montiranog političkog suđenja. A već se znalo ko je bio naredbodavac.
CILJ OPTUŽNICA JE POLITIČKA ELIMINACIJA
Kao novinar sam pratio dva velika politička sudska procesa. Suđenje aketrima afere „Agrokomerc“ u kojima su glavnooptuženi Fikret Abdić i Hakija Pozderac oslobođeni, postignut je pravi cilj – politička eliminacija Hamdije Pozderca, jer je kao predsjednik Komisije za promjenu Ustava SFRJ smetao velikosrpskim ambicijama!
Suđenje mom prijatelju Azemu Vlasiju sam najavio kao proces za eliminaciju najvećeg političkog protivnika nadolazećeg „mudrug vođe“, Slobodana Miloševića, već na Kosovu trubača nacističkih hordi koje su razbile Jugoslaviju. Šta je bitno jedinstveno za rečena politička suđenja, kao i onim iz doba revolucionarnog soscijalizma ili Drajfusu ili Fadilu Novaliću „političkom protivniku američkog ambasadora“?
U osnovi sve te optužnice su pravno nezasnovane, pravno šuplje i teško ih je braniti pravnim sredstvima. O toj šupljini najbolje je govorio Andrej Višinski, glasoviti tužilac iz vremena staljinističkih procesa u SSSR-u. On je stalno ponavljao: “Sudu je vjerovatnoća krivca sasvim dovoljna. Besmisleno je bez velike nužde ponavljati ono što je predhodnom istragom već utvrđeno“.
Nadalje, prof.dr. Rajko Danilović, ideolog liberalne politike Srbije potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, jedan od najvećih živućih intelektualaca Srbije, advokat na poznatom sudskom procesu Azemu Vlasiju i drugovima, plodni pravni pisac među kojima i znamenite knjige „Upotreba neprijatelja“ (Politička suđenja u Jugoslaviji 1941-1990) , kaže: “Politički motivirana optužnica kriminalizira javnu i legalnu djelatnost. Optužnica, dakle, promoviše upotrebu organa gonjenja i suda za eliminaciju političkih protivnika, neistomišljenika“.
JALOVE OPTUŽNICE KOŠTAT ĆE KANTONALNI BUDŽET
Politička optužnica nudi ukidanje razlika između javne djelatnosti političara i kriminalizirane djelatnosti. Ovom metodom bi skoro svaku političku ličnost, pogotovo u ovako teškim okolnostima, mogli izvesti na optuženičku klupu. Svako ko sudjeluje u političkom životu, dolazi u političke razmirice pa i sukobe, jer je i sama politika po svojoj definiciji konfliktna. Kad bi se ukinula razlika između javne političke djelatnosti, koja je poželjna i dozvoljena, s jedne, i krivičnog progona te djelatnosti, s druge strane, umjesto demokratskog višestranačkog parlamentarnog sistema uveli bi sistem cezarističko-staljinističke diktature i despotije, u kojoj bi političari hapsili političare i, naravno, nikada se ne bi znalo ko je sljedeći.
Na kraju, ne treba govoriti koliku su duševnu bol pretrpjelii optuženi i njihove porodice u političkim sudskim procesima i koliko visoke odštete će advokati tražiti za svoje klijente. Ali, kad je riječ o njihovim redovnim, zakonom određenim tarifama, u slučaju afere Rudnik soli Tuzla, budžet Tuzlanskog kantona će platiti skoro milion maraka! Takođe, ne može se izračunati i kolika je cijena ugleda be-ha države koju u međunarodnim odnosima „krasi“ i epitet države u kojoj se vode politička suđenja. (Piše: Ekrem AVDIĆ)
———————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)