Mijo Franković: PARS PRO TOTO

Obezglavljivanje je i  rušenje graditeljskog naslijeđa ili dekapitacija kulturnog identiteta grada i nacionalnog identiteta

Mijo Frankovic, kolumnista, portret

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

U dijelu se vidi cjelina, kaže ova latinska izreka. U sjećanjima svojih ljetnih praskozorja odlazeći u majevičke šumske revire najsnažniji vizualni šok, koji izaziva potpunu razbuđenost i normalan hod stazama moga postojanja, bile su emotivno estetske prirode, a po svojoj duhovnoj strukturi potpuno različite. Od raskršća u Simin Hanu pa do Kovačice iznad Gornje Tuzle bilježim i isčitavam tri simbolička trajna artefakta koja nas opominju i uče neprolaznim vrijednostima u društvenom lancu humane reprodukcije vrste kojoj pripadamo.

Na širem lokalitetu Borića, odmah poslije raskršća, sa blago valovite padine elegantna divljač srne u svojim rodnim skupinama akrobatsko plastičnim skokovima preskaču cestu moga putovanja, zaustavljajući se u dolini Jale da svoju plahu razigranost, ljepotu, skladnost i nježnost, oplemene majevičkim vodama u iskonskoj životnoj zajednici mužjaka, ženke i potomaka srnjaka različitog pola. Ovaj estetski dinamički fenomen šumskog ekosistema čovjeka učine virtualno beztežinskim, lebdećim bićem i za kratko vrijeme svojim mislećim instiktom nauči ili ponovi zaboravljenu lekciju života.

Cesta moga dnevnog bitisanja nastavlja se spiralnim zavojima, manjim ili većim, čovjek bi rekao meandričnog oblika, kao što je i život, njegova istorija ili istorija civilizacija. Pravac je besmislen, glup, nema prepreka, nema mjesta za moju životnu dijalektiku promjene ambijenta ili postojećeg stanja. Bježeći od stereotipne naracije svih vrsta životnog usuda, odobravam Drini što je kriva, jer da nije kriva ne bi nam uvijek iznova kad se umorimo, slala istu poruku „da krivu Drinu niko ne ispravi“.

(Dvije skulpture ‘Majka s djetetom’ Franje Ledera – lijevo očuvana, desno obezglavljena – Foto: FB)

Poslije jednog  putnog zavoja ispred ambulante u Gornjoj Tuzli skulptura Franje Ledera „Majka sa djetetom“, bez glave ove umjetničke tvorbe, obezglavljena, ili  sa izvršenom dekapitacijom. U prenesenom značenju ovaj  morbidni fenomen u naše vrijeme vladavine sile i nepravde može označavati i nekoga ko je uklonjen sa nekog društvenog položaja. Svakako primarnu umjetničku poruku u ovome vidimo kao vrijednost i dostojanstvo porodice, njezinu neponovljivost u dostojanstvu ljudskog života od prirodnog začeća pa do prirodne smrti.

Pojam glave je najsnažnija i najsadržajnija simbolička  i atributivna odrednica bilo kojeg uopće duhovno društvenog produkta.

Dekapitacijom može se označiti i kresanje grana u gradskom drvno parkovskom inventaru dajući doprinos globalnom ekološkom slomu.

Obezglavljivanje je i  rušenje graditeljskog naslijeđa ili dekapitacija kulturnog identiteta grada i nacionalnog identiteta. Dekapitacija je i uništavanje kulturnih sadržaja u javnom prostoru tradicijskih muzičkih oblika i kulturno medijskih monumenata istorijsko dokumentarne vrijednosti i  međunarodnog prestiža, kao što su „Front Slobode“, Članci i Građa“ i „Pozorište“.

U korovskom bezizlaznom gustišu u koji je izgleda nepovratno uronjena tuzlanska željeznica na putu prema stratištu ekološke arheologije, takođe možemo interpolirati pojam dekapitacije najstarije kulture, saobraćajne kulture tuzlanskog kraja. Intezitet i  različitost biljnih vrsta na trasi tuzlanske štreke je takvog obima da bi fitoekolozi mogli slobodno otvoriti novu naučnu disciplinu „željeznička fitoekologija“.

Za obezglavljenu gornjotuzlansku skulpturu za anektiranje glave kažu da gradska kabinetska blagajna nema para. Meni je to potpuno jasno, jer ako za uradak „Tuzlanski ekosistemi“ nema tristotine KM, o kojoj je recenzenzentski tekst objavilo i „Oslobođenje“ nacionale, sve je normalno.

U svjetskim muzejima više je kipova obezglavljenih nego onih sa glavama, jer ljudima je pored živih glava svoga brata čovjeka u svojoj  neodoljivosti mržnje smetala često puta i glava kipa, naravno radi podsjećanja na dobro ili zlo, na pobjednika ili gubitnika.

Dodavanje glave na skulpturu u umjetničkoj paradigmi je irealnost. Ipak, u zaključku ovoga osvrta treba istaći potrebu restauracije ovoga Lederevog artefakta, jer on i ovako obezglavljen snažno simbolički replicira mnoge pojave i društvene mijene koje ruše prirodni red u svim oblicima našeg postojanja, upravo zato što je obezglavljen. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)   

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *