Mijo Franković: Željeznička elegija

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

U noćnom vozu  „Jugoslavija ekspresa“ jedne davne „Godine Gospodnje“, pogled mi je ostao zarobljen na egzotičnoj saputnici iz mog kupea, Indijki u laganom svilenom sariju sa zagasito crvenom tačkom na sredini čela, a u rukama je držala podeblju knjigu kojom je zakrila lice, zadubljeno čitajući. Primijetivši  moje neartikulisano gledanje zaklopila je knjigu ponudivši je meni na čitanje. Bila je to knjiga „Istorija željeznica“ na engleskom. Bilo me je stid da kažem da ne znam engleski, pa sam nastavio tupo gledati u listove knjige. Na prvoj stranici teksta jedino sam koncipirao ime  Džejms  Vata, škotskog izumitelja parne mašine.

Od tog događaja prigodom svake vožnje vozom  sjećao sam se lijepe Indijke i  Džejmsa Vata iz njezine  darovane knjige. Ta sjećanja su imala jakost doživljene ekstaze koje bih mogao nasloviti zagonetnom simbolikom toga sjećanja „Na san mi dođu vozovi“.  Termotoničnost Vatovog  izuma osvojila je zemlju u kojoj živim prije više od stoljeća i pol, tako je otprilike nekada prije u Tuzlu došao „vatreni konj“ koga vuče „peć.“ To je bila važna vremenska spona kolektivnog pamćenja  saobraćajne kulture, a njezino parno sazvučje piskovitih akorda je mijenjalo život i ljude u njemu. Naši životi su putovanje kroz vrijeme i prostor postavljeni kao nužnost putovanja, a putovanje vozom ta nužnost je darovala poetsku dimenziju susretanja, druženja i razgovora. Putovanje vozom oplemenjeno je magijom duhovnosti u otkucajima  naše prolaznosti, rastancima, susretima, dočekivanjima, ispraćajima. Doživljaji sa stanica, kolodvora, perona, stajališta, čekaonica, ostavljali su trajne biljege u skrovitosti  našeg mentalnog atlasa. Voz je postao dijelom tradicijske kulture.

(Foto: Ilustracija, PIXNIO)

Pobjednici pišu istoriju ratova sa protokom vremena služeći se korektorskim brisačima napisane istorije prethodnih pobjednika, ali pamćenja željezničkih pruga ostaju neizbrisiva u šinskom čeličnom vinilu sjećanja, zaslužujući pohvale čelično iskričavih puteva bez skretanja. Svojim saputništvom u biotopu našeg postojanja postala je ekološki činilac u lancu humane i materijalne reprodukcije. Pruge su dakle dio željeznićkog ekosistema.

Ima jedan takav ekosistem Tuzlanski, kome prijeti prokletstvo otvaranja novog paklenog kruga ekološkog ponora zaborava. Otići u arheološku deponiju znači nepotrebnost ili samosvrshihodnost. Kako može  krečansko kvadrijumsko željezničko raskršće na sve četiri strane otići u zaborav kada su u njemu ostali neizbrisivi tragovi ratnika, graditelja akcijaša u zamagljenim snovima vozarskih svanuća. Željezna atomizirano nevidljiva nagnuća  krečanskih pruga mistikom svoje požudnosti za vodom traju iščekivanjem da urone u vodenu inicijaciju Ilirskim koritima Bosne, Drine, Save.  Čekaju da vide je li povodanj Bosne izbacio polomljena koplja Batona Dezitijetskog. Hoće da ožive sjećanja na savske lađe krcate fumigiranim paletama majevičke šljive za carske trpeze Beča. U tome će im snagu ukrasiti i tinjajuća Tinja iz razbijenih pišćurastih izvorčića na točku tuzlanske Majevice, sve do sjeverne bosanske kapije.

I dok živim u snovima mrtvih kolosjeka rješenje kao odgovor pokušavam naći u okultnim prostorima hidrofobnih političara i sudbinskoj hidromantijaškoj terapiji proricanjem gledanja u vodu. Željezničku eutanaziju Bosna može pobijediti Unom jednom, Sarajevom jednim, Varešom jednim, pa bilo to i prostim početničkim životnim gestom nakupina slane vode zvanim turizam ili turističkim vozovima.

Biotopsko reproduktivna prostorna matrica svake administrativne cjeline željeznički transport,  pored svoje ekološke nezaobilaznosti izravno ili neizravno afirmativno korespondira u svim oblicima ljudske aktivnosti. Između ostalog on je oduvijek bio i u nužnosti zajedništva svih društvenih odnosa.

Boreći se protiv svih stereotipnih narativa,  kao i protiv Herodotova predskazanja da je željezo otkriveno da rani čovjeka, zaboraviti  ću  i mitografske umjetničke poruke nekih prošlih stoljeća da je naše doba (prema Ovidiju)  „željezno,“ prikazivano kao oružje i štit sa zmijom ljudske glave.

Još uvijek u imaginarnom tutnju vozova  ima jedan voz još uvijek bez povratka, koji može učiniti više nego sve asambleje parlamenata, vijeća i domova naroda, a to je ubrzano  putnički voz Tuzla – Doboj – Sarajevo – Ploče. Možda bude, a možda i ne bude. Takva su vremena i ljudi u njima. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)