Srebrenica je bila test čovječanstva, Gaza je dokaz da smo pali

Oni koji danas stoje nad mezarima u Potočarima, a istovremeno podržavaju ili prešućuju destrukciju Gaze, treba da znaju: ne pripadaju tamo

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, komemoracije se održavaju širom svijeta. Političari će položiti vijence, držati govore, citirati fraze o “nikad više” i pozivati na mir. Biće objava, dokumentaraca, svečanih minuta šutnje. I sve to, dok istovremeno svijet gleda, mirno i nijemo, kako se u Gazi dešava ono isto protiv čega se navodno sjećamo.

Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio nesporazum, niti tragedija, bio je zločin. Genocid. Sistematski čin eliminacije, izvršen pred očima svijeta koji je znao i koji je šutio.

Danas, u Gazi, drugačije uniforme, drugačiji akteri, ali ista matrica: dehumanizacija, kolektivno kažnjavanje, zatvaranje očiju pred masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom. I opet, međunarodna zajednica mjeri riječi, kalkuliše reakcije i bira šutnju.

Ako danas odajete počast žrtvama Srebrenice, a istovremeno opravdavate ili ignorirate ono što se dešava u Gazi, vi ne obilježavate sjećanje, vi ga izdajete. Jer ne može se vjerodostojno komemorirati jedan genocid, a istovremeno šutjeti o drugom.

Srebrenica nije simbol samo bosanske boli, već globalnog moralnog sloma. To je bio trenutak u kojem su institucije pale, ali i nešto dublje, ideja da svi životi vrijede jednako. Ako se danas ne možemo izjasniti protiv istog obrasca ubijanja, onda smo samo naučili da budemo tiši i sofisticiraniji u svojoj ravnodušnosti.

Oni koji danas stoje nad mezarima u Potočarima, a istovremeno podržavaju ili prešućuju destrukciju Gaze, treba da znaju: ne pripadaju tamo. To što su jednom plakali za Srebrenicom ne znači da sada imaju pravo na šutnju. Dapače, upravo zbog tog sjećanja, njihova šutnja danas ima još težu cijenu.

Pamćenje nije emocionalni ritual. Ono nosi odgovornost. Ako sjećanje ne vodi prema djelovanju, ono je beskorisno. Srebrenica nas nije naučila da tugujemo. Naučila nas je da prepoznamo tišinu koja prethodi smrti, strukture koje se povlače pred zločinom, i argumente koji uvijek pokušavaju relativizirati genocid.

Zato više ne vrijedi “nikad više” kao fraza. Vrijedi samo kao pitanje: Šta činiš danas da se to zaista ne ponovi?

Ako je vaš odgovor šutnja, onda ste već pali na testu. I to ne samo pred istorijom, nego pred savješću. (Amra Ribić Zabuš)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *