Za Palestince, 15. maj nije datum u knjizi istorije. To je živa rana. Dan kada je svijet dozvolio da se jedan narod izbriše, i dan kada taj narod, unatoč svemu, i dalje postoji.
Nakba, arapska riječ za “katastrofu”, označava početak kontinuirane tragedije palestinskog naroda, koja je započela 1948. godine kada je više od 750.000 Palestinaca protjerano iz svojih domova kako bi se stvorila država Izrael. Danas, 77 godina kasnije, Nakba se ne samo pamti, ona se nastavlja, brutalnije nego ikada, dok svijet nijemo, ili još gore, aktivno, posmatra genocid u Gazi.
U maju 2025. godine, Gaza je sravnjena sa zemljom. Desetine hiljada djece ubijeno je u izraelskim zračnim napadima. Bolnice su uništene. Glad se koristi kao ratno oružje. Ljudi piju zagađenu vodu, operacije se obavljaju bez anestezije. I sve to pred očima međunarodne zajednice koja već decenijama dokazuje da ljudska prava i međunarodno pravo vrijede samo za privilegovane narode.
Zapadni lideri ponavljaju fraze o “pravu Izraela na samoodbranu”, dok se cjelokupna civilna infrastruktura jednog naroda briše s lica zemlje. Palestinci su žrtve ne samo izraelskog nasilja, već i globalnog saučesništva u njihovom sistematskom uništenju, od otvorene vojne i diplomatske podrške Izraelu, preko dvostrukih standarda u medijskom izvještavanju, do tihe neutralnosti koja omogućava svakodnevno umiranje.
I to saučesništvo nije slučajno. Ono je duboko ukorijenjeno u nerazriješenom antisemitizmu evropske istorije. Umjesto da se nakon holokausta ozbiljno suoči sa svojim zločinima protiv Jevreja, Zapad je taj istorijski grijeh prebacio na tuđe tlo, Palestinu. Umjesto pravde za Jevreje i Palestince, stvorena je kolonijalna konstrukcija u kojoj se podrška Izraelu predstavlja kao moralna ispravnost, a svaka kritika politike cionizma kao napad na Jevreje. Time je palestinska krv postala cijena za zapadnu savjest.
Nakba više nije samo istorijski događaj. To je politika. To je sistem. To je kontinuirana praksa etničkog čišćenja, kolonijalizma i rasizma. A svijet koji šuti, opravdava ili balansira između agresora i žrtve, svijet koji sankcioniše otpor, a nagrađuje tlačenje, taj svijet aktivno učestvuje u genocidu.
Palestinci, međutim, odbijaju da se predaju narativu da je njihova tragedija “kolateralna šteta” tuđih trauma. Njihov otpor nije samo borba za zemlju, to je borba za istinu, za dostojanstvo, za pravo da kažu: “Mi postojimo.” Jer dok ih ubijaju, brišu i prepisuju njihovu istoriju, ostatku svijeta se nameće obaveza da ne vidi, da zaboravi i da ne osjeća.
Ali 77 godina otpora pokazuje da narod koji je preživio bez doma, bez države i bez pravde, ali nije odustao od dostojanstva, ne može biti izbrisan. I zato istina o Nakbi nije samo istorijska, ona je politička obaveza: da prestanemo biti saučesnici, i da budemo saveznici pravde.
Nakba nije završena. I sve dok šutimo, mi podržavamo, ili relativiziramo zločin koji se upravo odvija pred našim očima. Jer šutnja više nije neutralna. Ona je krvava. (A.R.Z.)