Sindikat Solidarnosti je i ovog Međunarodnog praznika rada organizovao prvomajski radnički uranak, ispred zgrade nekadašnjeg Hemijskog kombinata ‘Sodaso’ u Tuzli, ali kao i obično – odziv radnika, građana bio je vrlo skroman.
Nije pomogla ni najava da će za sve koji dođu biti osiguran pristojan obrok. Tek nešto novinara i ‘slučajnih prolaznika’, uz članove spomenutog sindikata, okupilo se ispred zgrade zapaljene na protestima radnika 2014. godine, a sada objekta u fazi renovinaranja, kako bi se izgradilo novo sjedište kantonalne vlade.
Predsjednik Sindikata Solidarnosti, uporni Sakib Kopić, ponovio je za šta se njegova organizacija bori.
– Nije vrijeme za slavlje, vrijeme je za proteste – poručio je Kopić, vjerovatno i sam razočaran što skup nije doživio masovnost.
Radništvo u BiH je godinama na margini interesa političara i ljudi u vlasti. Država je u rasulu. Siromaštvo je na svakom koraku. A, ipak, ljudi šute, trpe i ne dižu glas, kao što je to slučaj u bogatijim zemljama svijeta. Prvi maj će se danas u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje obilježiti protestima i zahtjevima za veća prava radnika i građana, općenito.
U BiH se šuti, ne izlazi na ulice, čak ni u mjeri u kojoj to rade penzioneri ponukani NPUS-om, koji traže pristojnije penzije. Kad premijer Nikšić sebi i ministrima, te federalnim dužnosnicima podigne primanja za 1.000 KM, a za to vrijeme mnogi ljudi obilaze kontejnere tražeći mrvice za preživljavanje, nema empatije prema takvima.
Šutnja je, u stvari, podrška onima koji nas kradu, koji nam život čine mukotrpnim, koji nas decenijama vuku za nos i prema dnu svjetskog siromaštva.
Kad je tako, ne treba čuditi što apeli Sakiba Kopića i Sindikata Solidarnosti ne nailaze na plodno tlo među stanovništvom, posebno radništvom. I ovo što čine, makar je simboličan način skretanja pažnje na značaj 1. maja i na potrebu da se ljudi, konačno, dignu i zatraže ono što im pripada – dostojanstvo i bolji život! (mp – Foto: D: Zabuš)