(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Značenje naslova se naravno odnosi na puteve života i njegova smisla. Od nihilističke ideje da život ima smisao samo koju mu mi damo pa do lavirintskog idejnog skladišta različitih filozofskih pravaca o ovome pitanju. U najkraćem definiranju sve se one mogu sortirati u dvije skupine, teocentrične i antropocentrične. Dakle one koje računaju i vjeruju u mističnom obliku na realitete iza scene, ili onostranu pojavnost i antropocentrični koji sve težište baca na profitabilnost i materijalnost bez obzira na koji način to ostvariti.
Ova druga varijanta u svojoj morbidnoj bionomiji i invazivnoj gradaciji ne poznaje nikakve tradicijske vrijednosti, nikakvu vrstu morala na bilo kojem etičkom načelu. Ona jednostavno iz obuzetosti cijelim svojim bićem putuje u „nigdje“ sa jedinim ciljem kreiranja idolopokloničkih, zlatonosnih i hedonističkih figura na mjestima stratišta kolektivnih vrijednosti ili nacionalnog identiteta, misleći najprije na naše kulturno graditeljsko naslijeđe kao otvorene slike našeg kolektivnog pamćenja.
Odmah je jasno da ti srebroljupci ili poklonici „zlatnog teleta“ najprije atakuju na najveću, neprocjenjivu i neobnovljivu vrijednost koja se zove „prostor“. U međunarodnim relacijama bitka za prostor prenesena je iz hladnoratovskog oblika i u oružane sukobe. Oružani sukobi postaju sve opasniji od kada se vrijednost prostora ne mjeri samo njegovim pedološkim ili obradivim slojem, nego u skladu sa tehnološkim napredkom ona postaje ratna meta i radi njegova geološko – mineraloškog supstrata ili rijetkih metala kako ih naziva politčka retorika.
U našim uslovima prostor je za sada politički mamac za razne političke oligarhijske grupe koje su maskirane u političkim strankama i u ime demokratije i „dobrobiti svih nas“, politizacijom i zloupotrebom propisa o prostornom planiranju nepovratnto uništavaju taj prostor.
Posljedice toga su ogromne u zloupotrebi prirodne sredine i njezina fundusa od zelenih površina , biljnog pokrivača, pa sve do mikroklimatskih posljedica i štetnih utjecaja na život i zdravlje čovjeka.
Dok se u nekim većim urbanim centrima podižu novi parkovi i sprovode mjere Međunarodne organizacije za arbori (drvenastu) kulturu koja se bavi sadnjom i zaštitom drveća u urbanim sredinama i sprovode mjere reambulacije zelenih površina, u Tuzli je već više od dvije decenije proces uništavanja drvenastog inventara, a o pravilnicima i sistematskom pristupu ovoj prevažnoj oblasti našeg biološkog kontinuiteta da i ne govorimo.
Rušilački odnos prema urbanom šumarstvu radi čuvanja političke podobnosti dodvoravanjem vladajućem establišmentu baštine sve grupe od akademskih pa do mnogobrojnih nevladinih i ekoloških udruga koje su sve drugo ali nisu u službi ljudskog integriteta.
Otvarajući problemski ovu oblast neminovno se nameće jedno interesantno poređenje naše jadne ogoljele stvarnosti. Naime pnekad vjerovatno iz političke ostrašćenosti prema gospodarima grada organizuju se tzv. akcije pošumljavanja, koje su u stvari samo politikantsko paradiranje, jer pošumljavanje ili sadnja drvenastih sadnica je nauka koja se završava nakon izvjesnog perioda tehničkim prijemom ili kolaudacijom. To politikantsko pošumljavanje je u stvari bacanje vremena i sadnica u „nigdje“. Ovaj ekološko demagoški čin u cijelosti u punoj podudarnosti odgovara „Labuđim pjevovima“ iz tužilačko sudske prakse. Nakon očigledne pljačke sirotinjskog „plebsa“ Tužilaštvo odmah formira predmet naslovljen nazivom tog „lopovluka“ uz prethodno oduzete mobitele.
I tako čekaju sadnice drveća života dok ne istrunu, kao i otvoreni predmeti raznih tužilaštava, dok im ne prođe rok, ili dok njihovi patroni ne dođu navlast, ili pak dek predmet iz tužilaštava ne izgubi svaki trag ili ode putem „lopovskog raja.“
Dokazi ili argumenti za navedeno su po meni jasno definisani i ne treba im nikakvo podnožno objašnjenje ili „fusnotiranje.“
Na kraju da bih se odmakao od stereotipnosti pitam se ko će napisati fusnotu o morbidnoj cifri povećanja penzija od 4,49 %, jer ona zvanična u strukturi predmetnog teksta je potpuno neuvjerljiva i sa znanstvenog nivoa koincidira petparačkom akademizmu nejasne provinijencije. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)