Ovo je priča o dvojici prijatelja i dva velika Tuzlaka, arhitekti Bogdanu Đukiću i akademskom kiparu Franji Lederu, iz pera inžinjera arhitekture, također Tuzlaka, Milorada Stojanovića.
BOGDAN ĐUKIĆ (1898-1941) rođeni Tuzlak, potomak ugledne stare tuzlanske porodice sigurno je jedno od najvećih ako ne i najveće ime u povijesti stvaralaca arhitektonske scene ovoga grada. Kao izdanak čuvene praške škole među prvima na ove prostore donosi dah evropske moderne čije osnovne karakteristike funkcionalnost i jednostavnost formi bez suvišnih ukrasa više nego uspješno interpretira na svojim objektima.
Među najznačajnije kako njegove tako i objekte ovoga grada ubrajaju se zgrade Gradskog Odbora, poznatija kao zgrada stare Opštine sagrađene 1937.godine, srušene 2015. godine. Bila je 2006. godine predložena za upis na listu nacionalnih spomenika BiH. Njegovo je djelo i zgrada Dom sindikata izvorno projektovana kao Berza rada, sagrađena 1930. i neke godine u samome jezgru grada, u neposrednoj blizini Tuzlanskog narodnog pozorišta.
Đukić je i arhitekta Sokolskog Doma sagrađenog 1931. godine, po mnogima najboljeg ostvarenja iz njegovog stvaralačkog opusa. Ovaj tadašnji hram kulture i sporta izbrisan sa lica zemlje 1961.godine u eksterijeru i enterijeru krasili su radovi poznatih umjetnika – Ismeta Mujezinovića, Ante Matkovića, Dragiše Trifkovića, Franje Ledera, Kristiana Krekovića.
Objekat Zatvorene tržnice na Sonom trgu kojem je poslije Drugog svjetskog rata preinačena namjena u robnu kuću (Elma). Projektant je osnovnih škola Pazar i Centar koje povezuje isti projekat i ista 1937.godina izgradnje.
Umjetnički paviljon, objekat iznimno rafiniranog stilskog izraza koji se u sječanja žitelja ovoga grada urezao kao Trobegova kafana. U saradnji sa još jednim Tuzlakom, kiparom i boemom Franjom Lederom projektuje prvi betonski most u Tuzli – Kipovi (izgrađen 1935.god) i fontanu Leda sa labudom i četiri amora na Slanoj Banji rađene u periodu 1938-1939. godina.
FRANJO LEDER (1905-1963) za mnoge je i danas jedno od najvećih imena iz svijeta bosansko-hercegovačkog kiparstva koje kao da je rođeno ispod dvije zvijezde. One sretne koja mu je darivala dovoljnu količinu talenta da s njom može da bude i u društvu sa najvećim evropskim kiparima. I one druge, manje sretne, koja mu nije dozvoljavala da uđe u to društvu pošto ga je obdarila zlom kobi, pretjeranom osjećajnošću i prevelikom količinom melahonije, tuge i patnje u svakodnevnom životu, i tako mu postepeno oduzimala stvaralačku snagu i volju za radom, kao i sudbinom koja ga je zamalo izbrisala bitisanja u prostoru i vremenu kao umjetnika pošto mu je veliki broj djela uništen u ludilu Drugog svjetskog rata.
Ali i u ovome što je ostalo da se osjetiti snaga suptilne nadarenosti koja je prepoznata i filigranski brušena na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (danas Akademija likovnih umjetnosti) posebno od strane profesora Roberta Frangeša Mihanovića koji ga još kao studenta angažuje na izradi spomenika kralja Tomislava u Zagrebu.
Po završetku studija 1932. godine vraća se u svoj voljeni grad kome u amanet ostavlja vrijedna ostvarenja koja vremenom postaju neizbježni simboli njegove urbane scene – kipove Četiri Titanika sa kandelabrima na mostu ”Kipovi”, kipove Lede sa labudom i četiri amora na fontani na Slanoj Banji, reljefe Alegorija I i Alegorija II koji su nekada ukrašavali prostor Sokolskog doma a danas se nalaze na ulazu Fakulteta za tjelesni odgoj i sport, kip Diskobol koji je krasio fontanu koje više nema u parku ispred Muzičke škole a danas krasi prostor kompleksa Panonike, kompoziciju u plitkom reljefu na kući Dražena Đukića…
Ovome poznatom akademskom kiparu, rođenom Tuzlaku i boemu, koji je obožavao svoj grad i dao veliki doprinos u umjetničkom oplemenjavanju njegovih vizura svojim ostvarenjima o kojima je sa poštovanjem i divljenjem govorilo i jedno planetarno poznato i priznato ime u svijetu kiparstva – Ivan Meštrović, grad se odužio (ili možda nije) tako što je jednoj kratkoj, sporedoj pješačkoj ulici u centru grada dao njegovo ime.
Zar ne bi bilo poštenije da je zamjeni za još jedan kip koji bi pravio drušvo Ismetu i Meši. Naravno sa Franjinim likom. (Piše: Milorad STOJANOVIĆ, dipl. ing. arhitekture)