Iz štampe uskoro izlazi knjiga ‘Srpski nacizam’ (a možda bi bolji naziv bio ‘Nacizam u Srbiji’ – op.TL), autora Ekrema Avdića, novinara, publiciste i društvenopolitičkog analitičara, koja izaziva veliko zanimanje prije nego što se pojavila na policama knjižara i u bibliotekama.
Jedan od recenzenata rukopisa je prof. dr. Enver Halilović. Objavljujemo njegovu recenziju u cijelosti.
Rukopis Ekrema Avdića pod naslovom Srpski nacizam, u širem smislu, je dekonstrukcija historiografsko političkog stereotipa o njemačkom nacizmu i definicija velikosrpskog etnocentrizma srpskim nacizmom. Radi se o izvedbi teorijskog postulata da nacizam nije isključiva karakteristika Njemaca i Njemačke.
Uobičajen sadržaj percepcije nacizma, ističe autor, je njemački vojnik sa šljemom na glavi, s puškom u ruci, koji ubija, vrši etničko čišćenje, formira koncentracione logore, vrši masovna silovanja žena, izvršava masovna ubistva civila, djece, staraca, uključujući i genocid. Autor postavlja normalno pitanje: ako je to intelektualna slika nacizma “a šta su četnici i ustaše?”, kakva je manifestna razlika između zločina četnika i ustaša, na jednoj, i njemačkih nacista, na drugoj strani?
Ideja i smisao knjige formulirane su i iskazane na njenoj prvoj stranici, a znalački i uvjerljivo dokazani u njenoj izvedbi.
Fundamentalna ideja knjige iskazana je u formi pitanja: zar četnici i ustaše nisu imali konc-logore, zar nisu vršili genocid nad drugačijim od njih, zar nisu vršili etničko čišćenje, zar nisu stvarali svoje libensraume, zar nisu vršili zločine kakave historija ne pamti?
(Ekrem Avdić: Godine pisanja i istraživanja pretvorene u knjigu ‘Srpski nacizam’ – Foto: Tuzlalive.ba)
Postavljanje ovih pitanja nema za cilj da dovede u sumnju identičnost klasičnog, njemačkog, i savremenog srbijansko-srpskog i hrvatćansko-hrvatskog nacizma četnika i ustaša. Naprotiv. Ono, na veoma jasan i direktan način, objašnjava sadržaj cijele knige Srpski nacizam autora Ekrema Avdića.
Rukopis ove knjige, na originalan i sadržajno nov način, doprinosi boljem i potpunijem razumijevanju srbijansko-srpskih ideoloških zločina dvadesetog stoljeća. Za socijalističku političku, akademsku, pa i širu intelektualnu javnost, pod nacističkim zločinima smatralo se i podrazumijevalo pretežno, ako ne i samo i isključivo, italijansko-njemački fašizam i nacizam kao politički izrazi kapitalizma i kao nešto svojstveno i pripadno tim narodima i državama.
Natruhe te sektaško- klasne političke svijesti još su jake u svim postsocijalističkim državama, uključujući i BiH. Prema toj svijesti, komunističkom pobjedom nad nacizmom nestali su i fašizam i nacizam. Tako je i zbog toga nastala i odvijala se proslava Dana pobjede nad fašizmom, ne samo u Moskvi, već i u svim glavnim gradovima tadašnjih socijalističkih država, uključujući i Beograd. Tu tragi-komičnu praksu socijalizma i danas provodi Ruska Federacija na Crvenom trgu u Moskvi i to s demonstracijom naoružanja s kojim (Ruska Federacija), u istom momentu, ubija nedužne civile u Kijevu, u njihovim spavaćim sobama, za večerom, ispred njihovih kuća i zgrada. Ona cijelom svijetu, svojom Paradom u Moskvi na dan Pobjede nad nacizmom, poručuje: rusko ubijanje ukrajinaca nije zločin nacističkog tipa, samo je njemačko-nacističko ubijanje Rusa nacizam, mi nismo nacisti kada ubijamo Ukrajince, samo su Njemci nacisti kada Nas napadaju i ubijaju.
Rusija je “pravdala” svoju “vojnu operaciju” na Ukrajinu (26. februara 2024.) optužujući je za nacizam prema Rusima u Ukrajini, pokazujući da gebelovština nije svojstvo samo njemačkog, već svakog, pa i ruskog nacizma.
Ekrem Avdić svojim rukopisom knjige Srpski nacizam naučno ispravno opominje da nikakav nacizam nije, kako kaže, “plod mašte”, da nacizam nije samo njemačka pojava, da nije pojava koja se može pobijediti jednom za svagda, već da je latentna opasnost svih vremena, svih naroda, svih država.
Srpski nacizam ima mitske osnove. Kontinuitet mitskog karaktera srpskog nacizma moguće je pratiti od početka srpske državnosti, od nastanka Kneževine Srbije do danas. Zbog toga Avdić s razlogom, naučno i historijski opravdano tvrdi i dokazuje da su međusobno jednaki njemački i srpski nacizam. Srpsko znanje i interpretacija njihove nacionalne historije je baza njihove nacističke ideologije. O tim mitologiziranim znanjima srpske historije, koja su proizvela najveća historijska zla, svjedoče spisi i dokumenti koje Avdić donosi kao priloge. Citirajući i navodeći relevantnu naučnu i historiografsku literaturu on, ne samo da tvrdi, već dokumentira činjenicama i obrazloženjima, da postoje kako kapitalističke tako i komunističko-socijalističke diktature i režimi nacističkog tipa, da nisu nacisti samo Njemci, da je, ne samo opravdano, već i nužno govoriti kako o njemačkom tako i o srpskom nacizmu, kako o nekomunističkim tako i komunističkim zlodjelima i zločinima, kako na svoj tako i na druge narode.
U prvom dijelu studije, u kojem se autor poziva na istaknute srbijanske liberalne intelektualce različitih provinijencija, naglašena je kritika otuđene srpske nacističke svijesti izražene, između ostalog, u tzv. srbijansko-srpskoj slobodoljubivosti koja, kada se sagleda s aspekta drugih naroda, njima uvijek donosi jače ropstvo od onog pod kojim su bili do tada.
Svi srbijansko-srpski oslobodilački ratovi nose sa sobom srpske zločine nad drugim narodima. Ratni zločinci, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, masovno ubijanje Bošnjaka muslimana u BiH tokom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, nazivali su Trećim srpskim ustankom.
Srpski mit o sebi kao nebeskom narodu idealizira tzv. srpsku slobodoljubivost, veliča uloge svojih ličnosti u pojedinim fazama historije, glorificira ulogu srbijansko-srpskog naroda u historiji; u savremeno doba srpski nacizam poziva se na srpsku ugroženost u tzv. tradicionalno srpskim zemljama i na taj način, s tim floskulama, motivira svoje široko nacionalno utemeljenje i internacionalno razumijevanje za zločine i zločinačku politiku, ne samo na Kosovu, već i u Bosni i Hercegovini.
Srbijansko-srpski tzv. uzvišeni ciljevi, kao što su: zaštita Srba, odbrana Zapada i Evrope od islamskog terorizma, pravo na svoje tzv. srpske zemlje, Bosnu, Sandžak, Hercegovinu, Kosovo itd. legitimiraju srpsku upotrebu svih sredstava za njihovo postizanje.
(Nacizam je plodno tlo našao i među mlađom populacijom stanovništva – Foto: AFP/RFE)
Zbog i na osnovu toga su Genocid u Srebrenici, masovna genocidno motivirana ubijanja Bošnjaka muslimana u Bosni i u Sandžaku, (u Sjenici 1809.,u Šahovićima 1924., u BiH i u Sandžaku 1941-1945., u BiH i u Sandžaku 1992-1995.), kao i Kosovskih albanaca (1998. i 1999.), sastavni dio “nacionalno oslobodilačkih tekovina” Srbije u posljednja dva stoljeća, preciznije od nestanka Osmanskog carstva do danas. Memorandum Svesrpskog sabora (2024. godine) zorno svjedoči da je srpski nacizam živ i aktuelan.
Rukopis Ekrema Avdića Srpski nacizam je vrlo značajan za novi oblik razumijevanja bosanskohercegovačkog odbrambenog rata (1992-1995.), formiranja i djelovanja srpskog udrušenog zločinačkog poduhvata protiv Republike BiH i hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata protiv Republike Bosne i Hercegovine, njihovog formiranja svojih paradržava na teritoriji internacionalno priznate države BiH članice UN, formiranja Republike srpskog naroda BiH, kasnije Republike srpske, i Republike Herceg Bosne, njihovog aktuelnog političkog rata protiv BiH u formi srpskog iredentizma i separatizma i hrvatskog ztv. legitimnog predstavljanja. Ali, on veoma doprinosi mnogo boljem, lakšem i potpunijem razumijevanju političkog nedjelovanja tzv. internacionalne zajednice u liku i djelu Visokog predstavnika UN u BiH, Cristiana Schmidta, faktički visokog predstavnika Republike Hrvatske za formiranjem hrvatskog entiteta u BiH i visokog predstavnika Republike Srbije u BiH, koji glumeći ublehu, legitimira secesiju Republike srpske.
Rukopis Ekrema Avdića pod naslovom Srpski nacizam, navođenjem historiografskih, književnih i u širem smislu duhovnih i intelektualnih dokaza, historijskih činjenica, događaja, teorija, dokumenata, obrazloženja, pokazuje i dokazuje historijski fakticitet srpskog nacizma, prije svega, prema Bosni i Bošnjacima muslimanima.
Rukopis ima svojevrsne karakteristike hrestomatije tekstova srbijanske političke i šire duhovne provinijencije koji svojim sadržajem kako svjedoče tako i proizvode nacizam.
Čitalac buduće knjige Srpski nacizam autora Ekrema Avdića, u obimnim citatima i priloženim historijskim, književnim, političkim i drugim dokumentima, dobija nespornu potvrdu i uvid u apsolutnu smislenost i historijsku opravdanost upotrebe pojma srpski nacizam za oznaku njegovih teorijskih, etnopolitičkih, sadržaja, ali i svih njegovih izvršenih zločina poznatih u dosadašnjoj ljudskoj historiji, od onih individualnih do onih masovnih kolektivnih zločina, uključujući i najveći i najgnusniji masovni zločin Genocid u Srebrenici.
Rukopis knjige Ekrema Avdića s naslovom Srpski nacizam je koncipiran sa istinski dobrom namjerom da široj, društvenoj, političkoj i intelektualnoj javnosti predstavi i protumači historijske oblike i sadržaje srpskog nacizma kojeg glasoviti bosanskohercegovački filozof Rasim Muminović, u svom djelu Srbizam i stradalništvo Bošnjaka, naziva srbizmom, pojmom izvedenim, kako kaže, iz imena onih koji čine zlodjela koja postojeći jezik nije u stanju izraziti.
Predlažem da se rukopis Ekrema Avdića pod naslovom Srpski nacizam objavi kako bi potakao naučnu, historiografsku, literarnu i druge znatiželje i refleksije na brojne značajne teme koje se u njemu otvaraju i njime zadaju. (Piše: prof. emeritus Enver Halilović)
——————————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)