(Pisali smo nekada, pa da osvježimo sjećanja – Foto: TL)
U rano proljeće, znakovite Orwelove (19)84.g., skokom na betonski pločnik sa beogradskog mosta na Savi, okončao je život pisac duboko pjesničke, golubije duše i istog takvog pogleda na svijet. Branko Ćoopić, kako to otegnuto kažu njegovi Krajišnici. To je vrijeme već kraja Titove Jugoslavije i njegove “baršunaste diktature sa ljudskim likom” i zloguka najava brzo dolazećih apokaliptičnih, olovnih vremena opšteg zla i nesreće.
Nesretna pjesnička duša je bio čovjek, koji se svojim pisanjem dobrano obraćao nama, tadašnjoj djeci i bio je iskren i pristupačan, a zbog toga omiljen i voljen. Nemoguće je bilo prevariti dječije jednostavno, pronicljivo, otvoreno srce. Njegove “Magareće godine”, “Doživljaji mačka Toše”, “Orlovi rano lete”, “U carstvu leptirova i medvjeda”, “Ježeva kućica” i sl. obogatili su naše živote i učinili ih ljepšim i ljudskijim.
Međutim, ozbiljan nesporazum sa tragičnim krajem, za klasika iz Hašana, nastao je onog trenutka kada se na njegov jedini, iskreni način, obratio i odraslima, tj. tadašnjoj vladajućoj komunističkoj strukturi, kroz djelo dramskog naboja “Odumiranje međeda”. Nije mu se svidjelo propadanje i dekadencija društva, kroz etičko-moralni sunovrat tadašnjih partijskih aparatčika i funcionera bogaćenjem, nepravdama, nepotizmom, ohološću. Nažalost, bio je proskribiran, ponižen, marginaliziran i odbačen kao čovjek i pisac.
U moru nerazumijevanja sa tadašnjom rigidnom politokracijom, možda je i njihovo primitivno, analfabetsko očekivanje da pisac (i) za djecu, bezrezervno mora biti i infantilan, djetinjast. Slijed događanja u našoj bivšoj domovini, daće više nego za pravo piscu-uvijek-dječaku iz Hašana: kuda vodi moralno i ljudsko devastiranje, bilo kojeg društva. Uvijek u nestajanje.
(Piše: Derviš ČIČKO, više od decenije kolumnista portala TuzlaLIVE.ba – Foto: MPt)
Naše “Odumiranje međeda” krenulo je još tijekom zadnjeg rata, kroz pravljenje mononacionalnih vojski, teško dokazivim uskointeresnim podjelama teritorija, praksom proklamiranja “etničke nesnošljivosti zajedničkog života”, nacionalističkom isključivošću itd. Nije se moglo sakriti, ni očigledno planirano, poklanjanje i dodjela društvenog bogatstva pojedincima i različitim familijarnim i drugim interesnim skupinama. Nakon rata, tako započeto reorganiziranje društva i redistribucija njegovog bogatstva, nastavljeno je sredstvima političkih “igara bez granica”.
Sadašnja politička realnost, nedvojbeno govori da je vrlo uski krug krezovski bogatih familija i njihovih interesnih vladalačkih ogranaka u ozbiljnom ćorsokaku. Djeluje apsurdno, ali oni, ustvari, ne znaju i nemaju nikakvog političko-menadžerskog kapaciteta da se nose sa opštim stanjem, koje su sami proizveli, pa barem u cilju očuvanja stečenih pozicija. Radi se o notornoj činjenici nerazumijevanja da enormno, mahom kriminogeno, divljačko bogaćenje sistemom najprimitivnije “prvobitne akumulacije kapitala”, ima za posljedicu isto takvo radikalno siromašenje ogromne većine građana. Pojednostavljeno rečeno, stvar je u tome da su novokomponirani bogataši i vladari, potpuno zaboravili na opasno “namnoženu” sirotinju, koja traži da joj se omogući golo preživljavanje.
Za sada, njihov nemušti odgovor na simboličko-političkoj i praktično-životnoj razini raspodjele državnog novca, je da to nije njihova stvar. Ne osjećaju to kao problem, što je logično, pošto se njihova političko-društvena vizija i osjećaj odgovornosti, završavaju na delikatnom nivou jagnjetine, satrice i u dubinama krigli hladnog piva. Pitanje je jedino da li se spoznaja neodrživosti položaja u društvu, dobrog dijela ozbiljno osiromašenog puka i njihova životna vizija, bezuslovno završavavaju u dubinama otvorenih kontejnera za smeće, smještenih ispred bogataških kućerina, bazena i “terenaca”.
Zasigurno je vrlo teško i opasno prognozirati, da li će uvijek u krvi na pločnicima završavati isključivo pisci, pjesnici, borci, penzioneri, bijedni i siromašni, “poniženi i uvrijeđeni”, kao i da li je čuveni Galileo zaista izgovorio, i za nas znakovito: “Eppur si mouve”. (Piše: Derviš Čičko, objavljeno na TuzlaLIVE.ba 2014. godine)
————————————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i kao takvi odslikavaju i stavove redakcije portala)