Zaboravljeni peroni Tuzle: Prisjećanje na dane kad su vozovi donosili život u grad (Foto)

(Vrijeme je odavno stalo na ovom mjestu i čini se da nikoga nije ni briga – Foto: SB/TL)

Nekada je tuzlanska željeznička stanica živjela punim plućima. Vozovi su dolazili i odlazili poput neiscrpnog ritma, noseći putnike koji su stizali s nadom, vraćali se s uspomenama ili odlazili prema novim počecima. Stanica je bila više od zgrade – bila je čvorište susreta i rastanaka, mjesto gdje su stari prijatelji mahali jedni drugima s perona, a obitelji su čekale povratak najdražih. I tada, koliko god vozova dolazilo ili odlazilo, uvijek je postojala sljedeća prilika za povratak.

Ali sada, u tišini i zaboravu, vozovi više ne dolaze.

S jedne strane, razumijemo kako je vrijeme progutalo staru stanicu – ekonomske promjene, novi putevi, moderne ceste koje su potisnule stare željezničke pruge u drugi plan. No, tužna je to slika danas, kada peroni zjape prazni, a hrđavi kolosijeci podsjećaju na nekadašnju živost. Stanica koja je nekada prštala energijom, pričama, i iščekivanjima sada kao da pripada prošlom vijeku. I ono što boli je spoznaja da to nije samo gubitak jedne zgrade – to je gubitak dijela grada, dijela Tuzle koji je živio i disao sa svakim dolaskom voza.

Bilo bi razumljivo da su odlučili modernizirati staru stanicu, prilagoditi je vremenu u kojem živimo. Ali, kao i mnoge druge stvari koje odlaze bez povratka, tuzlanska stanica je tek ostavljena, kao spomenik prolaznosti koji više nikome ne služi.

Ne radi se samo o pruzi koja se više ne koristi, radi se o simbolu napretka koji smo izgubili na putu. Svaki prazan peron, tiho priča priču o propuštenim prilikama, o rastancima bez povratka.

Možda će se jednog dana prepoznati vrijednost te stanice, i možda će tada grad odlučiti odati joj počast koju zaslužuje. Do tada, ostaje samo nostalgično sjećanje na dane kada je željeznička stanica bila srce koje je kucalo za sve nas. (SB,TL Foto: SB)