(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Satira kao književni oblik ismijava negativne pojave društva ili političke zajednice, potječe iz donjih društvenih slojeva i to bez namjere osuđivanja tih pojava. Poznati satirik naših prostora je Petar Kočić. U vremenu ex Jugoslavije treba napomenuti Branka Ćopića i njegovu „Jeretičku priču“ objavljenu u listu „Jež“ 1950. u kojem ismijava dupli moral partijske aristokratije. Tito je povodom toga izjavio da je Branko „zaglibio“. Narodski rečeno „zglajzo“, a u naše vrijeme čuvari nacionalizma kažu „ne talasaj.“ Kada je Branka sreo I. Andrić , onako zabrinuta rekao mu je da piše romane, jer njih ionako niko ne čita. Kasnije je Tito poručio Branku da ga neće hapsiti, nakon čega se Branko hvalio da je jedini Jugosloven kome je Tito obećao da ga neće hapsiti.
Rimski pjesnik Junije Juvenal bio je hroničar moralnog rasula i društvenih nepravdi svoga vremena. Ostala je zapisana njegova riječ da je teško ne pisati satiru u vremenu kao što je njegovo. Da je Junije živ u našem vremenu brzo bi umro od satiričnih scena, jer ne bih stigao sve napisati.
Izvorište motiva za pisanje satire je snaga sistema ili njegovi kulturno ideološki i društveni uslovi koji uspostavljaju određene sisteme vrijednosti. Za ilustraciju ovoga početi ću primjerom talijanskog umjetnika Manconija koji je 1960. konzervirao svoj izmet po 30 grama u svakoj od 90 konzervi i odredio da njihova cijena bude kao cijena zlata iste težine. Zaista su neke od njih postigle i višu cijenu. To je bio dokaz moći sistema vrijednovanja da stvarne vrijednosti zapostavlja, a ništavne vrijednuje, što znači da svaka upakovana i reklamirana rugobnost snagom sistema vrijednovanja može da premaši stvarne vrijednosti.
Kriteriji sistema vrijednosti najbolje se mogu vidjeti na kadrovskoj političkoj mapi gdje se na važne državne funkcije postavljaju nesposobni i karikaturni ljudi. Takvi ne posjeduju kritički procesor i svojim nekritičkim stavovima samo robuju vrijednostima „Manconijevih konzervi“.
Međunarodni sporazum o zaštiti žena od nasilja, poznat kao „Istambulska konvencija“ iz 2011. ugradio je i odjeljak „rodne odeologije“ koja bezumno atakira na najveću humanu i civilizacijsku vrijednost „institut porodice“. Poništava riječi „otac“ i „majka“, a umjesto njih je „roditelj 1“ i „roditelj 2“ po izboru kako ko izabere. Isto tako može se proizvoljno izabrati i pripadnost rodu neovisno od spola.
Po ubitačnoj destruktivnoj negaciji temeljnog načela monoteističke etike („Prva Mojsijeva“) to je bio najveći udar na monoteističku civilizaciju od 1789. (Francuska revolucija) i 1917. (Oktobarska rev.). Materijalistička maksima naučnog socijalizma K. Marksa da je religija opijum za narod doživjela je punu svoju afirmaciju u svim nabojnim oblicima zhvaljujući ovoj konvenciji.
Posebnu revizionističku metamorfozu dočekao je „sodomsko gomorski“ grijeh promičući homoseksualizam i prikazujući ga kao normalnu pojavu. Došlo je do čitave euforije i eskalacije tzv. „povorki ponosa“. U odajama Vijeća Evrope kreiraju se leks modeli o istospolnim brakovima, usvajanju djece od istih, ubijanje nerođene djece, itd.
Konstrukcija monoteističkog establišmenta počinje da se ruši. Tako u Njemačkoj istorijsko stilski dragulji objekata crkava postaju višak i prodaju se na aukciji, jer ih Angelini migranti već imaju dovoljno za svoje potrebe. Delegacija Biskupske konferencije ove zemlje u posjeti džamiji „Al aksa“ u Jeruzalemu skida sa sebe križeve da bi mogla posjetiti ovu svetinju. Po nalogu strogog Kanona trebali su se po povratku prijaviti na biroe za berzu rada, umjesto u svoje hedonističke ložnice. „Ex catedra del Vaticano“ kao i kaptolsko rijasetski pastiri naših duša reaguju bolje rečeno porazno, umjesto vrišteći do suza, znoja i krvi. Nažalost trebaju čuvati snagu za zaštitu budžetskih tranši.
Posebno jaku pondersku težinu imaju satirične scene vezane za Konvenciju nekih tekući događaja kod naših susjeda. Tzv. „Domovinski pokret“ stavlja na prvo mjesto deratifikaciju „Istambulske konv.“ i postaje relativni pobjednik, da bi nakon toga „s nogu“ neviđenim farizejstvom to poništili.
Sa druge strane našeg zemljovida na značajnom skupu pored nesumnjivog crkvenog autoriteta snažne teološke konstitucije sjedi dužnosnica LGBT populacije, po kršćanskoj etici „javna griješnica“. Prizor zaista satiričan, ali visoke propagandne vrijednosti za ulijetanje pod skute Briselu u čijim se foajeima pred tv kamerama dužnosnici pipaju za stražnje dijelove pantalona.
Priča o litijumu je medijski označena kao sudbina Evropske budućnosti, ali nigdje ne rekoše da je on koristan i u vojno strateškoj industriji smrti. Trenutna litij diplomacija me podsjeća na ping pong diplomaciju iz 1970. gdje se sučeljavanja pretvaraju u crvene tepihe i srdačno grljenje na aerodromskoj pisti, kao čudesna supstitucija ne tako davnog zavrtanja ruku novih „litij prijatelja.“
Godine 1975. političku buru izazvala je drama Ive Brešana „Nečastivi na Filozofskom fakultetu“. Neka politička sučeljavanja na tom fakultetu Brešan je virtualno objektivizirao uobličavanjem ove kontroverzne drame, koja govori o ujecaju politike i ideologije na naše kratke i prolazne živote. Ali vidi čuda, neki dan se Nečastivi ponovno pojavio na Filozofskom i to kao sistemska osoba: hoće na Filozofskom da osnuje svoj „odsjek rodne ideologije“, a sva prema važećim normama Istambulske i to u zemlji sa 87 posto teista, istina više dosljednih gledanošću u onostranost nego mnogi njihovi prelati koji ne mogu reći pučanstvu ni dvije riječi bez printanog A4.
Autori Istambulske nisu nigdje naišli na naučni separat o estetici dinamike šumskog ekosistema koja kaže da najveći broj vrsta divljači žive monogamno i odgajaju potomstvo praćeno snagom emocija i žrtvama vlastitog života. Ljudska osobina laži i prijevara u svojoj pokvarenoj sebičnosti ide i ispod animalističkog nivoa.
Neke stvari obećavaju drugčije. U Engleskoj su već učinjene izmjene nekih zakona koje se protive Istambulskoj.
Radostan sam i zahvalan trenutku postojanja kada imam priliku u osobi moje malenkosti istaknuti monumentalni gest turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana, koji je prije par godina stavio van snage ovu konvencijsku blasfemiju, suprotstavljajući se tako ovoj antiteističkoj i antibiologijskoj viziji svijeta čiji su zagovornici transnacionalne globalističke predatorske elite.
Ovaj epohalno istorijski potez turskog predsjednika po meni je tačka na početak početaka kraja istorije. Moja malenkost ili jedan od sedam milijardi onih koji treba da nestanu po novom svjetskom poretku, otvara umjesto zaključka svoju bosansko epsku dušu koja kaže: „Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše, sam’ ne gleda Redžep Erdoane“. Ja ovako i bez optikuma! (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)