(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
Moramo poći od činjenice da je duhovnost, odnosno duhovno stvaralaštvo, rezultanta aktivnosti psiho duševnog stanja čovjeka kao skupa mentalnih funkcija koje omogućuju prijelaz od percepcije činjenica prema apstraktnom ili prema umjetničkoj imaginaciji. U tumačenju najvećeg broja autora iz ove oblasti, a i na temelju etimološke leksike, riječ duhovnost, možemo tumačiti kao „psiha“ ili „duša.“ U svakom slučaju to je razumska funkcija čovjeka koja propituje, istražuje, tražeći odgovore u beskonačnosti postojanja realnog. U svakom slučaju odgovor se završava u logičkom dualističkom poimanju. Jedan je odgovor mistika, nematerijalnost ili onostranost, a drugi sasvim suprotan onaj kvantno fizički, bez uporišne tačke njegova oslonca, ili vakumski nihilistički neodrživi prostor, bez uporišne tačke oslonca.
Uostalom najednostavniji primjer realiteta duhovnosti je naš osjećaj psihičkog opterećenja ili opuštanja. I za jednu i drugu poziciju odgovornost na sebe preuzima djelovanje ambijenta ili životne sredine u kojoj živimo.
Najveću odgovornost za kolektivno psihičko stanje nesumnjivo ima ekosistemski odnos čovjek i institucionalna društvena nadgradnja na svim nivoima od zdravstva, javne uprave, posebno visokog školstva, humanitarnih, socijalnih i vjerskih organizacija i svih onih instituta kojima bi vertikala djelovanja bio čovjek u potrebi. Već odavno su sve one potopljene u prostor dekadence ili raspada i rasula zarobljene profitnom filozofijom djelovanja putem ozakonjenog koruptivnog načina djelovanja i antihumanističkog načela negativne selekcije društvenih vrijednosti. Ove institucije su negacija svoga poslanja, a njihovi rezultati su vidljivi u donjim teksturama socijalne piramide iz kojih se širi pandemija umornih ljudi koji bježe od realnog svijeta, koji nemaju volje za život osuđeni na propadanje samo zato što ne mogu platiti izvorno pravo na lijek, zdravstvenu uslugu, socijalnu kao što je skrb starih i nemoćnih, itd.
Nisam pristaša animizma ili poimanja da sve stvari imaju dušu, ali ono jedino što ostaje ovima osuđenim slojevima društva je pravo na javni prostor, na kretanje, na zrak, na oskudno svedenu komunikaciju staleški profiliranu. Međutim, i tu ih čekaju tipični kolonizatorski problemi, takvih prostora je sve manje, jer je prava invazija najgrubljim sredstvima prošlosti ili kolonizacijom slobodnih prostora za lanac ekspanzije bogaćenja. Kapacitet „nematerijalnih“ prostora je decimiran do granica atrofije. Moć novca i političke moći objektiviziranih u invazivnoj lego volumensko, kondorskoj sivoj gradnji, smutljivog stila i obličja guta i posljednje are i dunume potencijalng prostora za manifestaciju umorne duhovnosti osiromašenog građanina.
Ovakav oblik zaposjedanja prostora ili zauzetosti prostora trajno negira kulturu sjećanja, memorijalnosti, žižne tačke ljudske komunikacije, zelene enklave i cvjetne rondele, dječija igrališta, zatvaranje vidika, jednostavno rečeno posljednja utočišta ljudske intime. Teško je povjerovati da akademističko kulturni potencijali gradova, npr. Tuzle, nemaju nagu duhovnog proboja u zarobljene urbanističke čestice da u fasadne teksture na eksponirana pročelja revitilaziraju fenomen murala, kojim se Tuzla nekada ponosila u svim likovnim enciklopedijama i leksikonima. Nema tu nikakve snage kreacije čak niti one u formi artikulacije koloritnog kontrasta ekspozicije površina, a o utkanosti tradicijskih graditeljskih sklopova iz naše etnografske istorije, pa i one vernakularne, naravno simboličkim signiranjem, nema ni govora. Ako uzmemo strategijsko vremensku odrednicu kontinuiteta zaštite graditeljske kulture, onda vidimo katastrofalnu paradigmu kulturnog sloma našeg naslijeđa.
Čovjek kao dio civilizacije ili jednog segmenta kulture i svjetonazora ne može u ambijentu bez duhovnosti prostora, doživjeti osjećaj identiteta što ustvari je osjećaj pripadnosti ambijentu, okolini, regiji, zavičaju, državi. Ako je on taj osjećaj pripadnosti izgubio u već navedenim institutima samo zato što ne može platiti oligarhijske kuluke, onda je on u javnom njegovom urbanističkom ataru bez estetike, simboličke percepcije svijeta i života, pa čak i kulta kao najarhaičnijeg stanja duhovnosti čovjeka.
Da ne bi ovaj tekst bio naglašeno kritizerski koncipiran, vratiću se na konstatciju ili zaključak svoje profesionalne određenosti, ili vratimo se drveću, vratimo se šumi. Od najstarijih vremena urbanizma drvo je bilo univerzalni prostorni modul u definiciji, pa i u korekciji urbanističkog, gradskog pejzaža. Da drvo i gradovi imaju dugu i zavidnu istoriju moram istaći aktualni termin „urbano šumarstvo“. Taj odnos između građevina ili organske arhitekture i drveća kao prirodne strukture stvorio je novi tip ekosistemske rejonizacije u urbanističkom tretmanu prostora. Sve ovo mi se čini kao govor gluvom i pokazivanja pejzažnog rastera slijepom. Ovo ističem zbog toga što je pejzažna arhitektura, hortikultura ili fitocenološka kultura urbanizma toliko napredovala da je moguće uskladiti i korigovati sve scile i harbide, duhovno oplemeniti bezizražajne i nečitljive objekte.
Ogromno polje slojevitosti rasta drveća i načina njegove eksploatacije u kupastoj, klonuloj, geometriziranoj, razbarušenoj, uglačanoj ili plišanoj formi može napraviti revolucionaran, dramatičan spoj zajedništva i duhovne kvalitete prostora na koji polaže pravo svako pulsirajuće živo biće.
Koliko smo duboko uronjeni u neznanje, primitivizam, retrogradnost, egoizam, sebičnost, samovolju, besćutnost, ne vjerujem da smo blizu stečevina recentne svjetske urbanističke nauke.
Temeljem moga upoznavanja sa legendom „Ćirom“ u Iljazovićevoj slastičarnici, po osobnom bosansko-lašvanskom rodoslovlju, više vjerujem njegovoj životnoj maksimi: „Čovjek bez novca, gotov bolesnik.“ Nažalost! (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
——————————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Pozdrav veliki za GOSPODINA Miju.