Kao i uvijek prije nasilja i femicida: Niko ništa nije vidio niti čuo (Foto)

Znam da femicid te nasilje nad ženama i djecom, koji uključuju i njihovu smrt u konačnici, nema nikakve zakonitosti u vidu tipičnog profila nasilnika. Upravo na to pokušavamo ukazivati godinama. Ali kada stigne vijest kako je muškarac sjekirom usmrtio ženu i dvoje vlastite djece, te potom izvršio samoubistvo, teško je izbjeći stereotipnu sliku očekivanja.

Najiskrenije sam pomislila kako se sve odvilo u nekoj brvnari daleko izvan civilizacije, tamo gdje niko nije mogao čuti i vidjeti šta se dešavalo tog dana i godinama ranije, i kako su ti ljudi živjeli van svih uobičajenih društvenih principa.

Kada se pojavila fotografija žrtve, uz opraštanje njenih kolega i kolegica s kojima je dijelila profesionalno iskustvo medicinske radnice, i koji su spominjali njenu nesvakidašnju posvećenost pacijentima i pacijenticama tokom minulog COVID-a, ko zna koji put sam i sama shvatila kako ono teorijsko od kojeg polazim, a koje uključuje kako svaka žena može biti žrtva, apsolutno ima uporište u realnosti.

U društvu omeđenom patrijarhalnim diktatima, to da li će žena biti žrtva nasilja i nerijetko u konačnici žrtva femicida ne ovisi o njenom porijeklu, ekonomskom statusu, profesionalnim referencama i ukupnim životnim vještinama. Zavisi samo od sreće ili nesreće. Od toga da li se našla u partnerstvu bilo koje vrste sa psihopatom. Život žene u sredinama gdje ne postoji adekvatna prevencija rodno uslovljenog nasilja zavisi isključivo od „milosti“ muškarca. Od njegove blagonaklonosti koja će usloviti kvalitet njenog života i ukupni životni staž. Život žene, tamo gdje se žene ubijaju zbog toga što su žene, a što je u najkraćem definicija femicida, zavisi isključivo od razumnosti i nerazumnosti njihovih partnera. I nerijetko očeva njihove djece.

(Naselje Stupine u Tuzli, mjesto velike porodične tragedije – Foto: Tuzlalive.ba)

U kulturi gdje je žensko dijete „tuđa večera“, gdje se ne slavi rođenje ženske djece, gdje ženska djeca ne nasljeđuju očevinu jer se podrazumijeva da će se podijeliti među muškim potomcima, tamo gdje ekonomski uslovi diktiraju odluke o obrazovanju djece, pa izbor padne na muške potomke, uprkos talentima potomkinja, tamo se događaju femicidi intenziteta kakav je prisutan posljednjih godina u Bosni i Hercegovini i regiji. Koji vlast zabrinu samo onda kada treba napraviti populistički performans, pa proglasiti dan žalosti, a kasnije zaboraviti žrtvu. I sve žrtve koje su uslijedile.

Život žene da bude prioritet

Na ovim stranicama kontinuirano pišemo o prevenciji rodno uslovljenog nasilja, njegovim posljedicama i femicidu. Uprkos odgovornom bavljenju profesijom, s razlogom imamo dojam kako sve podsjeća na oranje mora. Pomaci ne postoje. Stravični bilansi samo se nižu.

Osjećamo se kao da smo „pokvarene ploče“ koje pričaju jedno te isto, bez ikakvih rezultata.

Očigledno je nužno mijenjati paradigmu i odmaći se od civilizovanih pokušaja senzibiliziranja javnosti. Ne zagovaram nasilje niti mislim da nasilje ikada može biti odgovor na nasilje, ali se nešto radikalno mora mijenjati.

U državi koja se najviše bavi sama sobom i blokiranjem državnih mehanizama, gdje svako malo barem jedan nivo vlasti ne funkcioniše, jer „manjak ruku“ dovodi do blokade uobičajenog rada, konačno je red da suštinska životna pitanja dođu na prva mjesta njihovih političkih agendi. Ako život općento, pa samim tim i život žene, ne bude na listi njihovih prioriteta, onda će sve drugo biti besmisleno, ma koliko im se takvim ne činilo.

Dok se povodom posljednje žrtve femicida u Tuzli, zbog kojeg je otac ubio i svoje dvoje djece, nisu pojavile fotografije žrtve i naselja u kojem se dogodio zločin, mislila sam, kako sam već spomenula, da je riječ o udaljenim planinskim predjelima do koji eho civilizacije slabo dolazi. I onda sam vidjela fotografiju tipičnog stambenog naselja, u novogradnji. Među kojima je stan žrtve i preminule djece i oko kojeg su načičkani stanovi brojnih drugih ljudi.

Da li je iko reagovao dok je počinilac ubijao najbliže? Da li su zvukovi uznemirili okruženje? 

Ovo je tipična slika dinamike nasilja koja prolazi nesankcionisano dok se ne dogodi stravični epilog. Niko ništa nije vidio niti čuo.

A sva istraživanja kao i iskustva preživjelih nedvojbeno ukazuju na to da je za nasilje uvijek neko znao, bilo da je riječ o ljudima iz vlastitog okruženja ili institucijama.

I kako je to napisala Martina Mlinarević, ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj, ako reagujemo zbog psećeg izmeta ili nepropisnog parkiranja, reagujmo i kada čujemo neuobičajene zvuke iz susjednog stana.

Ali ovo društvo očigledno tome nije doraslo.

Nas mnogo više dotiče ko je pobjednik Eurosonga iako nemamo nacionalne predstavnike i predstavnice na tom takmičenju. Mnogo više nas brine Nemo i njegova nebinarnost, nego što nas zanima vlastita stvarnost i monstruozne posljedice življenja, umiranja ili pokušaja življenja u ovoj zemlji.

U začaranim krugovima nasilja najmanje je prepoznat onaj koji uključuje spremnost žene da dugotrajno ostaje sa partnerom pod istim krovom ili u drugačijoj vrsti odnosa, zbog vjere da ličnim prisustvom i involviranošću u njegov život može spriječiti veću katastrofu od one u kojoj sama živi. Uvjerena sam kako većina žrtava zna da je u vezi sa psihopatom, ali pokušavajući zaštititi vlastitu djecu ili bližnje iz svog okruženja ostaje u tom odnosu, smatrajući da djelimično može amortizovati katastrofu. To se ipak rijetko desi. O katastrofama, koje su se pokušale amortizovati, čitamo svakodnevno u crnim hronikama.

Uz angažovanje u oblasti prevencije rodno uslovljenog nasilja, jasno je da se moramo posvetiti i mentalnom zdravlju te učiniti sve kako bi sistem javnog zdravstva imao dovoljno kapaciteta i ljudske posvećenosti za bavljenjem osobama sa poteškoćama.

Strah od stigme zbog obraćanja za pomoć psihijatrima ili psihoterapeutima nije prisutan u nekadašnjem obimu. Prisutan je manjak resursa za pomoć. Psihijatri i psihoterapeuti, neovisno o tome da li djeluju u privatnoj praksi ili u sistemu javne zdravstvene zaštite, prebukirani su. Očigledno „potražnja“ prevazilazi obim mogućnosti davalaca usluga.

Na posljednjem primjeru i nizu prethodnih jasno je da se preko noći nije moglo doći u situaciju da se uopšte ubiju najbliži, a sam način dodatno govori o tome da se za pomoć trebalo davno obratiti. Moramo imati na umu da se, i mimo propusta sistema, oni kojima je najpotrebnija stručna pomoć za nju najčešće nikada ne odlučuju.

Insistiranje na imenovanju femicida 

Mediji imaju ogromnu ulogu u profiliranju javnog mišljenja i mogu biti istinski korektiv kada bi unisono zastupali suštinske vrijednosti a ne bili u lovu na „klikove“. Čak i oni nezlonamjerni nemaju dovoljno predznanja ili imaju manjak želje da nauče kako treba izvještavati o femicidu.

Kontinuirano se femicid u mainstream medijima predstavlja kao porodična tragedija, jezivi zločin (kada su u stradanja uključena djeca) ili zločin iz strasti kada je riječ o femicidu.

Priča se o ljubavi koja je postojala i o kojoj su poslovično svjedočile komšije.


(Nizama Hećimović iz Gradačca žrtva je kasnijeg samoubice Nermina Sulejmanovića – Foto. Arhiva)

Govori se o ljubomori kao motivu, kao da bilo šta može biti motiv vrijedan spomena onda kada nestane jedan život. U posljednjem primjeru tri. Nisu ni od velike koristi infomacije o mjestu kupovine sjekire kojom je monstruozni otac i muž usmrtio svoju familiju. Samo prenošenje vijesti, bez otklona i ukazivanja na ogroman društveni problem, može samo uticati na veći broj femicida, čemu svjedočimo. Nikako ne na njihovu prevenciju.

Imamo i pozitivnih primjera kada se ode korak dalje od prenošenja vijesti i konsultuje struka. Kao na primjeru N1 televizije, a što prenosi TP portal. Ni u ovom slučaju, na žalost, ubistvo žene u naslovu nije imenovano femicidom, ali je barem uvrštena izjava psihoterapeutkinje Vahide Djedović koja je femicid imenovala i podcrtala jedan od ključnih problema, a to je strah žena od prijavljivanja nasilja te napomenula, kao što nam je iz posljednjeg slučaja i niz drugih primjera jasno, da problemi ne nastaju preko noći.

Insistiranje na imenovanju femicida nije posljedica feminističke dokonosti, ako nekome takav pristup može zasmetati, smatrajući da sam naziv ne mijenja krajnji katastrofalni ishod. Ali imenovanje može uticati na prevenciju.

Razlika između ubijanja sjekirom ili bilo čim drugim po komšiluku, a imali smo i takvih primjera, i ubijanja žene je u tome što je ubistvo žene motivisano spolom žrtve. Nije riječ o „običnom“ rastrojstvu koje ima posljedicu po život.

Naravno da i ono što nije femicid a što uključuje ubistva drugih ljudi možemo prevenirati. Za početak ne njegovanjem kulture nasilja u kojoj živimo.

Sadržajima koji promovišu i podstiču nasilje izloženi smo putem svih kanala komunikacije. Drugačija vrsta sadržaja, ona posvećena ljepoti, dobrom i radostima svakodnevice, doživljava se nezanimljivom za najširu publiku. Društvo koje najmanje trideset godina živi idealizaciju zločinaca različitih vrsta, od ratnih do kriminalaca s mirnodopskim predznakom, sigurno ne može očekivati drugačiju realnost.

Uvijek možemo dati lični doprinos

O društvenoj eroziji dovoljno ilustrativno govori jedan od komentara na Instagramu ispod videa 1236 dana. Riječ je o pitanjima koja je advokat odbrane tokom suđenja Miroslavu Aleksiću postavljao Mileni Radulović i drugim svjedokinjama koje su bivšeg učitelja glume optužile za seksualno zlostavljanje.

U videu javne ličnosti različitih profila, od profesorica do pjevačica, izgovaraju ono što je preživjele advokat pitao. Video je kreiran s namjerom da se pruži podrška preživjelim te da se skrene pažnja na nužnost izbjegavanja retraumatizacije tokom sudskih procesa u slučajevima seksualnog nasilja.

U pomenutom komentaru, jedna osoba ukazuje na „prolaznost“ problema kojem je video 1236 dana posvećen, podsjećajući na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i „strah od toga da cijeli narod ne bude zločinački“. Pristajanje na nacionalističke narative savršeno odgovara onima koji vladaju. Dok se borimo za očuvanje imaginarnih vrijednosti na koje se nacionalizam poziva te dok negiramo istorijske činjenice nespremni na istinsko suočavanje s prošlosti koje bi nas dovelo do predugo iščekivane katarze, jasno je da se nećemo posvećivati temama kojima bi se oni na vlasti trebali baviti. Niti vlast pozvati na odgovornost.

Iako je ranije pohvaljen primjer konsultovanja struke na N1, na istom mediju imamo i potpuno suvišno anketiranje građana i građanki Tuzle povodom posljednjeg femicida, te ubistva dvoje djece.

Svako zdravorazumsko biće osudiće takav monstruozni čin, ali nam to u prevenciji i razumijevanju posljedica njenog izostanka ništa ne znači.

O temeljnom nerazumijevanju problema i njegovih razmjera, svjedoči nam i tekst objavljen prije dvije godine na portalu Klix, povodom još jednog femicida u Tuzli, u kojem stoji: „Zvanično, struka kaže da je riječ o porodičnoj tragediji, a javnost, posebno aktivisti, glasni su u tome da se radi o femicidu.” Nije navedeno o kojoj struci je riječ, niti zašto javnost i aktivisti ne bi bili „glasni“ prilikom nazivanja femicida njegovim imenom.

Adekvatna procjena rizika od nasilja ključni je način prevencije femicida. Ali za nju je potrebno mnogo više volje i kapaciteta nego što je postojeći sistem u stanju ponuditi.

I dok čekamo suštinske promjene uvijek možemo dati lični doprinos, a on za početak uključuje povjerenje prema ženi koja prijavi nasilje. Ili se nekome povjeri o nasilju koje proživljava.

Dok je živa, žena je uglavnom za nešto kriva. Nerijetko ni mrtva nije oslobođena tereta krivice. Kada jeste, oplakujemo je nekoliko dana i nastavimo kao da ničega nije ni bilo.

Pretpostavljam da će se i na ovom primjeru, kao i u prethodnim, za koji dan, nakon prvobitnog šoka, početi redati priče onih koji su „nešto znali“, kako bi javnost imala materijala da popuni svoje vrijeme, ne baveći se suštinom i ne razmišljajući o promjenama na koje, makar simbolično, mogu uticati. A one uključuju nečitanje tekstova ispunjenih seksizmom i omalovažavanjem žena. Posebno je važno ne učestvovati u komentarisanju neprimjerenih sadržaja, koji počesto, kada je tema femicid, uključuju odgovornost žene zbog toga što je ubijena.

Možda bi stvarno ljekarsko uvjerenje prilikom zapošljavanja i redovni sistematski pregledi za cjelokupno stanovništvo, sa i bez zdravstvenog osiguranja, uz ozbiljnu psihološku opservaciju, takođe doprinijeli odmaku od crne hronike koju živimo. (Piše: Kristina Ljevak Bajramović, Mediacentar_online)

Članak je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost Mediacentra i Reporting Diversity Network i nužno ne odražava stavove Evropske unije.