Pripovijetka „Minimum zajedničkih interesa“ bosanskohercegovačkog savremenog pisca Almira Alića jedna je od dvanaest priča iz njegove nove, bez predaha čitljive zbirke „Sjaj i bijeda tranzicije“, koju bismo bez oklijevanja mogli denotirati kao jedno od najvirtuoznije napisanih književnih djela savremene literature našeg podneblja.
Navedena priča konglomerat je mnoštva tema podijeljenih u različite planove. U prvom, ključnom planu nalaze se djetinjstvo, brak i porodica, dok se na drugim planovima gotovo usputno, no istovremeno snažno, svojevrsnom serijom uboda autor dotiče tema siromaštva, egzistencijalne nestabilnosti, ekologije, kantovskog zajedničkog prava na zemljinu površinu, nametnutih standarda ljepote, šintora i pasa lutalica, izopćenosti i odbačenosti, pa čak i verbalnog vršnjačkog nasilja, a ako zagrebemo dublje i mnogih drugih slojeva današnjice.
Izvrsno oponašajući dječiji stil autor nas u priču uvodi unutrašnjim monologom pripovjedačice, djevojčice Maje, u prvom licu, koja pripovijedanje započinje upoznajući nas sa svojim ocem. I dok već prvom rečenicom pisac označava bliskost i prisnost kćeri i oca ponavljajući djevojčicin iskaz kroz repetitivno korištenje prisvojnog pridjeva „moj“ uz riječ tata – „moj tata“, mama je u narednoj i nekoliko predstojećih rečenica samo mama, ne i „moja mama“, dodatno otuđena i distancirana inkorporiranjem replika na stranom jeziku. Mama govori samo slovenački.
Jedan od središnjih narativnih tokova čini upravo odnos otac-kćer. On je nježni, posvećeni otac. On joj čita priču za laku noć. On je njeno božićno drvce, altruista i empata koji daje više nego što može, onaj koji prvi odustaje od svađe sa suprugom na prve znakove kćerkine nelagode, veselo je vrteći u krug i kupujući joj komad pizze kojeg se za dobrobit prosjačkog želuca sam odriče pod krinkom da ipak nije gladan. Tata je heroj. Tata je vrijedni požrtvovani radnik za porodicu, koji radi u nuklearki i pješke odlazi na posao. Mama, s druge strane ide na fitness, a potom sa drugaricama pije pivo i jede frigane kormpiriće, iz djevojčicine vizure maštajući potajno o manekenskoj karijeri za punačke žene. Ona „traži posao, a Boga moli da ga ne nađe“ istovremeno konstantno kritikujući tatu. Ona je kritikujuća supruga i kritikujuća mama i kao takva je uvedena već u prvoj replici priče: „Če se ne boš učila, boš delala v nuklearki!“
Kroz duhovito-ironične opaske o maminom izbjegavanju rada, debljini i nesvrhovitoj borbi za vitku liniju, obojene neznantom dozom prezira i podsmjeha („Časopisi o ishrani nisu tačno precizirali o kolikom broju manjih obroka je riječ, pa mama jede po cijeli dan i noć.“, „Put do wc-a vodi pored kuhinje i tamo sam ugledala mamu kako svijetli. Poslije sam vidjela da je bila samo obasjana žaruljom hladnjaka.“) djevojčica posredno i blago zauzima stranu između dva krivca na „dvije udaljene obale koje spaja nemirna rijeka“. Tata je „tajo“, a mama ponekad dosegne do „moja mama“.
Priča, jasno, tematizira porodicu koja stoji na klimavim nogama dotrajalog braka iz kojeg je pod nemilosrdnim udarcima kandži nestabilne egzistencije i neizbježnog proždrljivca muško-ženske naklonosti – protoka vremena iščezla ljubav. Središnji narativni tok je, dakle, jedan od najvećih dječijih strahova – strah od razvoda roditelja i raspada porodice, koji djevojčica dovitljivošću pokušava spriječiti, spoznajući bolnu datost da ona kao njihov „minimum zajedničkih interesa“ nije dovoljna za opstanak bračne veze. Spretno koristeći ljubavne pjesme Halida Bešlića kao intertekst i ujedno lajtmotiv pisac vješto gradi kontrast između zaljubljenosti i početničkih ljubavnih očekivanja i onoga što otjelotvorenje ljubavi u braku i pod bremenom porodice zapravo nerijetko jeste. Ne imenujući likove oca i majke, predstavljajući ih čitaocu isključivo kroz njihove uloge, autor sugeriše da je ova priča zapravo opće mjesto, obrazac mnogobrojnih porodičnih života i dječijih „strahota“, od kojih najveću predstavlja upravo iščeznuće ljubavi između dva roditelja – veću čak od pakla izopćenosti, beskrupuloznog pezira i neprekidnog ismijavanja i nipodaštavanja od strane „drugara“ iz školskih klupa. Majin svijet je „nakrivljeni svijet u kojem je sve naopako“, u kojem joj na oči pada mrak iako je budna. Ponekad joj se, piše autor, čini da živi u europskom parlamentu, „u kojem se nikako ne mogu donijeti neke važne odluke.“
Univerzalnost ove priče leži, između ostalog, u činjenici da u nakrivljenom svijetu europskog parlamenta žive sva djeca koja rastu u nesretnim brakovima. Gradeći do samog kraja priče napetost u iščekivanju konačnog realiziranja djevojčicinog straha, momenta pucanja braka i raspada erodirane porodice, pisac se na koncu odlučuje za neočekivani „happy end“ – završavajući priču simbolično slikom roditelja koji na kćerinoj priredbi u mrklom mraku zagrljeni svijetle u mraku kao flourescentna lampa. Alić zaokružuje priču ponovnim uvođenjem svjetla kao lajtmotiva, flourescentnom lampom kojom ju je i započeo pripovijetku, s tim što ovaj put ne svijetli samo tata, nego roditelji u cjelini. Roditelji bivaju ovaploćeni kao centar djetetovog svijeta i svjetlo na kraju svakog mračnog tunela djetetovog života. Odrasli bivaju prozivani i pozivani da promisle dječije svjetove bivajući vještim manevrom pripovjedača smješteni u poziciju svog potisnutog dječijeg sopstva.
Posmatrajući s pozitivističke tačke gledišta, imajući u vidu piščevu pravnu naobrazbu i djelovanje, političko-pravne aluzije, poređenja i metafore u naslovu i fabuli ne prožimaju slučajno ovu i druge priče knjige „Sjaj i bijeda tranzicije“. Iz istog možda potiče i sklonost ka definiranju, pa tako nerijetko uočavamo izrazito dosjetljive i zanimljive definicije različitih fenomena životne stvarnosti iz perspektive dječije uobrazilje; „Šintori su lovci na divlje pse koji još žive samo u Bosni“, „Razvod je stanje razdvojenosti roditelja i nastaje na groblju ljubavi“, „Roditelji su kao dvije udaljene obale koje spaja nemirna rijeka“ itd.
Almir Alić, po vokaciji magistar međunarodnog prava, a po nepatvorenom suštinskom opredjeljenju i određenju književnik, nagrađivani je autor brojnih književnih djela, među kojima su romani Soliter Titanic (2006.), Boa u kokošinjcu (2009.), Volim crtati velika crvena srca (2014.), Godina pacova (2018.), Proždiranje (2022.) i „Misterij genoma“ (2024.), te zbirke kratkih priča Picollo Mondo (2009.) i „Sjaj i bijeda tranzicije“ (2023.). „Sjaj i bijeda tranzicije“ se bez pretencioznosti može etiketirati fluorescentnom lampom u postmodernističkom mraku regionalne, a i svjetske književnosti. (Aida GAVRIĆ, doktor književnih nauka)