Suze u sportu: Glavu gore, labudice! (Foto)

0
398

Ko to u tuzlanskom sportu plače kada izgubi utakmicu? Pitanje se uvrtilo u glavu nakon sinoćnje drame u Mejdanu, u kojoj su rukometašice Jedinstva, u derbiju začelja, poražene od također vrlo mlade ekipe Zrinjskog, doslovce tri sekunde prije kraja susreta.

Naše igračice, čiji prosjek godina jedva je iznad punoljetstva, imale su sve u svojim rukama, bile su na putu ka prvoj pobjedi koja bi mnogo značila “dječijem vrtiću” Jedinstva, ekipe koja je po mnogo čemu nesumnjivo pastorče tuzlanskog sporta. Vodile su 6-7 razlike, a onda je adrenalin učinio svoje – prepale su se pobjede i, na kraju, fatum je takav ishod i izrežirao.

Šest sekundi prije kraja susreta kod 28:28 “prodale” su loptu i primile gol. Umjesto slavlja zbog pobjede, očaj zbog nevjerovatnog poraza. Ali, to je sada prošlost i više nije potrebno analizirati kako, zašto i šta se moglo učiniti pa da “labudice” u pobjedničkom zanosu polete na parket i obrišu znoj koji su obje ekipe nemilice prosule svih 60 minuta da bi pobijedile.

No, bitno je ono što se poslije događalo. Djevojčice u dresu Jedinstva ostale su očajne,  utučene, mnoge su grcale u suzama. Niko nije mogao smiriti Renatu Petrović koja je ridala kao da je doživjela nešto najstrašnije što se čovjeku može dogoditi. I druge, također.

Ko to još danas plače u tuzlanskom sportu kada izgubi, putanje je za one koji finansiraju ovdašnji sport. Milioni se daju ekipama koje se bore za opstanak, koje su godinama bure bez dna, i drugima se daje kapom i šakom, pojedini igrači samo što ne ištu ptičijeg mlijeka. A neki, i bez prebijene kinte, koji se takmiče uz pozajmice pojedinaca, za razliku od onih bogatijih, plaču kada izgube!

Hoće li se neko poslije ovoga postidjeti, hoće li suze djevojčica nekome otvoriti oči, hoće li najtrofejniji sportski klub u Tuzli poslije rata, konačno dobiti status kakav zaslužuje, a ne da ga omalovažavaju zato što se ne zove kako bi neki htjeli.

Zbog drame i suza djevojčica koje tek koračaju ka velikim sportskim arenama, treba im poštena sportska Tuzla dati podršku. Pomoći klubu da opstane, a curicama da nastave ono što su započele. Domaći, vlastiti kadar, koji se “plaća” sendvičima i kombijem za prevoz na utakmice, zaslužuje više.

Glavu gore “labudice”, poraz je i velika lekcija. Bodovi jesu otišli u Mostar, ali su suze ostale u Mejdanu, a snjima i dokaz kako se voli klub i bori za sportsko dostojanstvo. Ko plače kada izgubi pišljivu utakmicu, ostaje kao sportski heroj i dokaz da sve u lokalnom sportu, ipak, nije crno! (Txt i foto: Miroslav Petrović)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here