San i java: Mirko Šarović kao radikalni “Bosanac”

5
770

U domaćem primitivnom, još uvijek divljačkom pretpolitičkom nacionalističkom kontekstu, vjerovatno je politička, samo naizgled, suhoparno suzdržana racionalost, argumentiranost i odmjerenost u nastupu, a odsustvo krupnih, nacio-populistički zapaljivih tirada SDS-ovog veterana iz karadžićevskih vremena Mirka Šarovića, upravo ono kardinalno zrnce političke pameti i ono što je najbliže minimalističkom optimumu aktuelnog dosega egzistencijalnog pragmatičnog i pozitivnog bosanskog konsenzusa. Očito da je takva formula i smireni realpolitički modus vivendi neminovnosti spašavanja stvarnog socijalnog života običnih ljudi, od strane Šarovića, kao nepatvorenog “velikog Srbina” domaće provenijencije, ono što je sadašnji ultimativni nacionalni i sveetnički interes, putem sasvim otvorenog ekonomskog patriotizma par exellence.

Nakon gotovo četvrt vijeka ekstremnog pseudoetničkih iživljavanja u striktno političkoj sferi, pokazalo se da su se u dugom nizu, svi silni kolektivni pobjednici državnog egomanijskog nacionalističkog natjecanja, postupno pretvorili u čvrsto organiziranu troetničku bogatašku strukturu u privatnom vlasništvu pomafijašenih oligarha, čiji su interesi postali potpuno zasebno paradoksalan fenomen održanja vlasti po svaku cijenu, pa i do otvorenih fizičkih sukoba na ulici. Smišljeno pretvaranje domaćeg društva u “kipući bosanski lonac” latentno prijetećih međuetničkih ratnih sukoba, kao vrlo efikasan način sopstvenog održanja na vlasti, svaki glas izvan takvog konteksta, posebno onaj šarovićevsko-korporacijsko-ekonomski, mora biti doživljen najozbiljnijim i najopasnijim po opstojnost sadašnjeg suludog sistema “legitimnih predstavnika naroda”. Takođe, pokazalo se da je donedavno izuzetno profesionalno uspješno državno Šarovićevo ministrovanje, u stvari, gotovo jedini pravi odgovor i efektivan otpor etnomilitarističkoj logici “skorog smaka svijeta” i da, ako u današnjim uslovima postoje bosanske spasonosne “magic words”, onda je to insistiranje na ekonomskoj nadetničkoj posvećenosti sopstvenom i pretankom “buđelaru” bosanskom, što god da je to.

Svakako da sva druga etatističko-suverenistička pitanja, uključujući i tzv. euroatlanska, ostaju visokorangiranim, tamo gdje su bila i ranije, ali sadomazohističko uživanje u licitaciji besmisleno fetišiziranim ANP-om alias Reformama, do histeričnog “samopovređivanja” zdrave pameti, ostaju u sferi domaće poremećenosti elementarnog osjećaja uopšte liliputanskog značaja nas “pišljivih” dva-tri miliona urođenika zlokobno razasutih rubom Evropske unije. Čini se krucijalnim pokušaj konačnog prihvatanja sopstvenog BH-nacionalnog (be)značaja u širim okvirima, mjerenim upravo ključem razine kvaliteta ostvarenog života, čiji je preduslov ekonomska sfera, ne suprotstavljajući je bilo čemu drugom, i da će i pitanja najšire etničke ravnopravnosti, uključujući i sva druga, vrlo brzo postati besmislena u fizički ispražnjenom životnom prostoru naše zemlje.

Naravno, svima kojima se čini, čak i dobronamjernim, da je pristajanje uz šarovićevsku pragmatičnu političku logiku značaja i smisla trenutka “sada i ovdje”, neko prenaivno padanje u najnoviju perfidnu i zlonamjernu “postčetničku” mimikrijsku zamku, mogu se pokušati okrenuti nepredvidljivoj pameti najnovije “nade budućnosti RS-a”, mlađahnom draškostanivukovićevskom nadahnuću. I pored očite juvenilne otvorenosti, gotovo mladopartizanske idealističke hrabrosti, ipak neodoljivo podsjeća na savremeni surogat “mladog Dodika” iz 1998. godine, u naletu ozbiljnog pokušaja osvajanja vlasti. Tenkova sada nema, ali relativno prebrzo ostarjeli i prebogati, oholi monarh iz Laktaša već je umoran od sopstvenog carističkog samovlašća. Čini se da jedino što prazni, neiživljeni i potencijalno “novi dvadesetšestogodišnji Dodik” 21. vijeka može ponuditi, ostaje u okvirima uobičajenog dosadašnjeg rigidnog amaneta “…gdje ja stadoh, ti tamo produži…”

Konačno, možda je prava, stvarna nada u svemu onome što Šarović odavno kroz svoje životno-političko iskustvo zna, što god mi mislili o tome, više nego u onome što bi puno drugih trebalo, eventualno, tek da sazna. A, sporije učimo, nego što zaboravljamo. (Piše: Derviš ČIČKO)

Download PDF

5 Komentari

  1. Sta bi hodzica Silqjdzic rekao na ovaj osvrt.? Vjerovatno nista, on je sebe, zenicu, sestru i ostale dudlace argile (ne nargile) zbrinuo, izvezao malo vode i kafe Dedo na Bliski Istok i njemu skromnome dosta…..zalosno je sto u percepciji Napacenih doticni i dalje figurira kao etalon bosnjastva dok Sarovic, sve i da krene u dzamiju i nauci knjigu napamet nece biti nista doli Vlah, vlasina i srbenda…..

  2. Uvaženi, “minimalističkom optimumu” ne postoji, optimalno je optimalno, nije ni minimalno optimalno ni najoptimalnije ni…nego je optimalno. Ima jedan video na youtube na kome dr. govornik objašnjava “manje od minimuma”, al Balkan je to. Srdačan pozdrav, Ismet

    • Obično “riječnik” teksta kojim se ima namjera nešto, teško racionalno objašnjivo, objasniti ponajbolje odslikava suštinu teme. Teško je dostupan bilo kakav politički govor i etimološka širina da se jednostavno i jednoznačno definira naša domaća distopijja i paradoksalnost socijalnog stanja kod nas: potlačeni i poniženi izborno slave svoje tlačitelje. To je taj uzrok “traženja” jezika da se iz pozicije racionalnosti analizira domaće iracionalno.
      U svakom slučaju, lijepo je što ste pedagoški zabrinuti za detalje moje pismenosti,
      podrazumijevajući da je sam tekst vrlo jednostavno objašnjenje Vaše konstatacije i apsurdnosti našeg političkog okruženja.

  3. Problem Vaših tekstova nije pismenost nego duge rečenice. Kakvu poruku ima rečenica koja sadrži 50 ili 60 riječi?!

    • Ako ništa drugo, očito da zasigurno potiče na obnovu negdašnjih brojačkih ” vještina”: nabrojati do 60, puno je bolje nego, npr. do 50. Ako to nije problem.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here