San i java: Kvazipatriotski politički debilizam

0
678

Zanemarujući kao ekstradosadni splin, što otvorenu, što mimikrijsku opasnu hroničnu domaću HDZ-SNSD etc. velikohrvatsko-srpsku autodestruktivnu secesionističku politiku kod nas, najnoviji kongresni dokumenti, uključujući i kontekstualne narative, “najveće bošnjačke stranke”, tj. SDA, svojim sasvim otvorenim ekstremnim unitarističkim, monoetničkim ekskluzivitetom zasigurno uvode našu zemlju u jednu potpuno novu fazu opasnog življenja. Sa druge strane, podrazumijevajući realnu novoratnu nekapacitiranost, sasvim je jasno da je to i siguran znak istrošenosti ideje beskrajne političke vladavine proizvodnjom i održavanjem konstantnog latentnog pararatnog stanja i nakon četvrt vijeka od završetka rata, uz predizborno reproduciranje homofobične psihoze straha od “dušmanskih”, ali i vječnih sopstvenih koalicijskih partnera u vlasti.

I izvorno samozvana državotvorna stranka ultimativnog pseudopatriotskog naboja i lažnog osjećaja čuvara nacionalno-državnog suvereniteta, kontinuirano se baveći pomafijašenjem državne organizacijske strukture i posljedično besprizornom pljačkom javnog novca, vremenom se istovremeno pretvorila u nakaznu privatnu kamorističku organizaciju na stranačkoj razini i najozbiljniju političku prijetnju državi, kao javnom interesu njenih građana, pretpostavljajući je samoj sebi.

U stvari, nakon salvi ispada otvorenog političkog ekstremizma u paranoičnom okruženju specifične domaće etnične neurastenije, na netom okončanom kongresu SDA, čini se da je neporecivo ustvrđeno da je jedini uzrok, povod i direktna posljedica postojanja ove stranke sama država BiH, kakva god bila, i da su svi ostali, tu gdje jesu, isključivo padišah-sultanskom beskrajnom milošću Alijinog malog ili sumnjivi uljezi obješenog kaputa na izlaznim vratima sopstvene domovine. Svakako da je najmanji problem formalnog spominjanja u Kongresnoj deklaraciji Republike BiH i sl. kao neke vrste političkog zavjeta, ali u konstelaciji do pucanja manipulativnog napuhivanja etničkih napetosti i ogromne socijalne egzistencijalne bijede, garnirane opštom emigrantskom bježanijom, realni društveni ustavno-dejtonski kontekst čini tu proklamaciju smišljeno zlonamjernom provokacijom. Naknadno odbranaško poređenje sa politički otvoreno secesionistički etabliranom simboličkom “osovinom zla” Dodik-Čović, svakako da je paradoksalna šovinistička glupavost u skutima “suverenističke introvertije” Bakir-monarhistički sluđene SDA.

Svi oni koji nisu nikada ni sumnjali u problematičnu državničko-političku kapacitiranost novog-starog predsjednika SDA, upravo su došli na svoje, posebno nakon njegovog sjevernokorejskog jednoglasnog reizbora i osornih, mobutovskih prijetnji sa govorničkog podija neopreznim “delegatima-pričalicama” u kongresnoj sali. Takođe, jezivo prijeteći je zazvučalo spominjanje monstruoznog “SDA-bosanstva”, koje je imalo gotovo ekstremno rasistički, arijevski zadah etničke segregacije: “Ima ljudi koji vole ovu zemlju jednako kao mi i vole ovu stranku, a Srbi su i Hrvati. Mi pružamo ruku svima, onako kako sam u stranci pružio ruku onima koji su bili protiv mene.” Dakle, država je, odranije, stranačka, a Stranka to sam ja: podanici to ste vi!

Konačno, malignost programskog proklamiranja i insistiranja, gotovo, na etno-genetskoj različitosti u čisto društveno političkoj sferi, ponajbolje je definirala jedna od pet hrvatskih ratnih “Vještica iz Rija” iz 1992.g. znamenita književnica, još u egzilu, Slavenka Drakulić: “Kada pojam različitosti postane ukorijenjen, sve što je nerazumljivo postaje moguće.”

Moguće je da i SDA postane multietnička stranka građanske provenijencije baštinica tekovina pravne države i ljudskih prava, baš od slijedeće hefte, ako ne i ranije: ako se ne bude pričalo “na času” u prvim kongresnim redovima. (Piše: Derviš ČIČKO)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here