San i java: Gradonačelnikove male kameleonske privatizacije

Piše: Derviš ČIČKO

Kada god bi, a posebno za zla vakta izbornih godina, tuzlanski Gradonačelnik obznanjivao da su on, lično, i njegovi bezbrojni činovnici, po ko zna koji puta, “odbranili od lokalnih tajkuna i ubleha” koju milijardu narodne imovine Tuzlaka, to, uglavnom, nije bilo tačno. Prešućivane su, zanemarivane i iskrivljivane činjenice, koje bi trebalo da se zovu istinom: uglavnom, nije baš ništa “odbranjeno”, a kamoli, ne na tako partizanski herojsko-personalizirani način. Uostalom, to je izvorno Ustavna kategorija FBiH, te se konsekventno može reći da su i dva elitna, najdragocjenija javna preduzeća “ViK” i “Grijanje, zadržali samo 51% imovine nakon isknjižavanja “ustavnih javnih dobara”, dok su privatni dioničari legalno ostali u vlasništvu 49%, tj. najmanje 11 miliona KM njihove nominalne vrijednosti. Po zakonu je. Vlasnička kontroverzija efektivnosti upravljanja navedenim preduzećima dioničkim društvima je neuporedivo šira tema i dobrano ulazi u sferu lobističkih koruptivnih interesa “grupa i grupica” okupljenih oko vrha gradske izvršne vlasti.

Međutim, postoji izuzetno intrigantan zakonski proces “male privatizacije” u vrlo specifičnom i obimnom području Gradskog vlasništva nad poslovnim prostorima, na vrlo suptilan način čuvan “kao zmija noge“ i još uvijek potpuno netransparentno sproveden, a još manje javno i analitički prezentiran.

Naime, donošenjem Zakona o privatiziranju putem famoznih „sertifikata“ daleke 1997.godine, otvoren je proces prelaska tadašnjeg državnog vlasništva u privatno, čime je počeo, još uvijek nedovršeni, zlosretni tranzicijski val uspostave dramatično devastirajućeg domaćeg divljačkog, kriminogenog kapitalizma. Na jednoj perifernoj naplavini provizorija nabrzinu tako uspostavljene pljačkaške zakonske regulative, trebalo je ući u identičan proces i sa poslovnim prostorima u vlasništvu tadašnjih opština, naravno, uključujući i Tuzlu, što je ekspresno i učinjeno. U našem gradu podno Ilinčice, tada se radilo o ukupno 163 poslovna prostora, uglavnom, na užem dijelu ondašnje Opštine, korisne površine od 9 kvadratnih metara, čak do preko 1100. Sve u svemu, manjinskom procedurom aukcija i dominantno tenderskim načinom, trebalo je biti „kutarisano“ gotovo 17 hiljada kvadrata, tj. 17 dunuma poslovnih prostora top-elitnih lokacija, minimalne vrijednost koje desetine miliona KM.

Podrazumijevajući da je stvarna vrijednost „uličnih sertifikata“ bila i do 25 puta ispod nominalne vrijednosti, tj. oko 4%, npr. poslovni prostor u centru grada od cca 233 kvadrata metra i vrijednosti 333 hiljade KM, zakonski je prodavan za 35 % gotovine i 65% u bezvrijednim sertifikatima, što u konačnici nije prelazilo 130 hiljada KM iliti oko smiješnih 560 KM/kv.m. Na sličan ili vrlo sličan „zakonski“način „jamljen“ je i famozni poslovni prostor od strane „Kameleona“ doo, koji će naknadno postati predmetom javnih prljavih izbornih rabota i prijetnji iz 2016.g., a indirektno perfidno i ovih iz 2020.godine.

U stvari, cijela stvar se bespovratno zakomplicirala relativno hitnom odlukom Ustavnog suda Federacije BiH krajem aprila 2000.g., na osnovu legalne inicijative jedne trećine parlamentaraca Federalnog parlamenta u junu 1999.g., a ne tadašnjeg anonimnog tuzlanskog sekretara opštine, Jasmina Imamovića, proglašavajući ništavnim sve privatizacije opštinskih poslovnih prostora, smatrajući opravdano da se to odnosi samo na preduzeća. Na taj način je naloženo da se svi prethodno privatizirani poslovni prostori vrate u posjed opština, što je moralo biti učinjeno i u Tuzli, obavezujući ih istovremeno da izvrše pravičnu naknadu vlasnicima, tj. da vrate uplaćeni novac, kao i uložene sertifikate. Šta je od toga naša lokalna izvršna vlast stvarno uradila, poprilično je maglovito, tajanstveno i misteriozno: pojeo vuk magarca. Ili je obrnuto.

Sudeći po (ne)taličnom „Kameleonu“ doo, koji je opštinski poslovni prostor, u stvari, iz nejasnih proceduralnih razloga i motiva, čak i formalno privatizirao nekoliko dana nakon donošenja dotične odluke Ustavnog suda Federacije sa kraja aprila 2000.g., a koji je i danas u vlasništvu istog pravnog lica, ovaj cijeli proces , u najmanju ruku, nije zakonski valjano proveden. Posebno što su odgovarajući podaci o provedenim procedurama, gotovo, vrhunski nedodirljivi gradski tabu.

Svakako je posebna pikanterija glede ovog konkretnog slučaja, da je Grad zvanično tužio vlasnika za povrat javne imovine, tj. poslovnog prostora, tek 2015.g., tj. 15 godina nakon pravomoćne odluke Ustavnog suda, što je sudski formalno procesuirano 2017.g. Na taj način, indirektno je pokazano da je Grad odavno izvršio svoje obaveze povrata novca i sertifikata, ali poslovni prostor nije. Još uvijek. I sa većinom ostalih vlasnika, slijedeći navedenu jednostavnu analogiju, vjerovatno je slično.

Ono što je pitanje elementarne pristojnosti i političke kulture sadašnjeg metuzalemski-mandatnog Gradonačelnika, svakako je uobičajeno sramno javno
„iščuđavanje“ nad potpuno kriminogenim procesom navedene privatizacije poslovnih prostora i „herojsko spašavanje“ javne imovine građana.

Pa, valjda se radi o istoj osobi i to po šemi „tri u jedan“: imovinsko-pravni referent do 1991.godine, sekretar opštine do 2001.godine i Načelnik/Gradonačelnik od tada do današnjih dana 2020.godine. I tako dalje i dalje… (Piše: Derviš ČIČKO)

Podijeli

4 0 komentara

  1. Gospodine Cicko, zar nije na celu opstine u to vrijeme bio pater familias Nase Stranke, omiljeni degustator cevapa i punac mister Chameleon-a licno, stanoviti SB ? Koji je nakon taljenja familijarnih odnosa preselio u prijestonicu, a zet nastavio siriti poslovni imperij i snivati o tome da jednog dana postane Halid umjesto Halida….Dzasmin je u to vrijeme tek “fatao zalet” sto ga naravno ne oslobadja odgovornosti za (ne)cinjenje postupaka kojima se zapostavila gradska infrastruktura zarad 100 kilometara uredjene plaze u gradskom jezgru. Inshallah

    • To se podrazumijeva, valjda. I materijalni i drugi interesi raznih vrsta su isprepleteni na “čudne” i neočekivane načine. Kao i uvijek, “trag novca” govori o stvarnoj pozadini svega što se događa ili će se događati. Problem je samo što se radi o javnom novcu, tj. našim zajedničkim parama u rukama neodgovornih. Ili lopova i kriminalaca, vrlo često. Sve drugo su priče za lakovjerne. Ako ništa drugo, nije loše barem znati o čemu se radi, a sve zbog “mentalne higijene”.

  2. Džaba je to pričat kad Jasko ima svog poniznog slugu Ljubića kojeg je za ruku vodio amerikancima da bolesniku daju drugi mandat inače to je glavni tužitelj sa ubjedljivo najvećim brojem krivičnih i disciplinskih prijava gdje ima svega.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *