San i java: Brozu ne pakovati!

2
800

Josipa Broza danas možete zvati kako god hoćete i to u rasponu od najvećeg zločinca, masovnog ubice, čuvara tamnice naroda, tiranina, srbo(hrvato)ždera, komunjare, profesionalnog revolucionara, špijuna kominterne i CIA-e, agenta provokatora i likvidatora NKVD-a, bravara, hedoniste, švalera i sl. do najvećeg sina južnoslavenskih naroda, maršala Jugoslavije, trostrukog narodnog heroja, doživotnog predsjednika SFRJ, masovno i nepodijeljeno obljubljenog među običnim bivšejugoslovenskim pukom i planetarno poznatog i priznatog političara. Da može, vjerovatno bi se odazvao i na Joža, Tito, ing. Babić, Stari, Valter i td. a i zastao bi zasigurno da oslušne svoju omiljenu zagorsku tihu patnju “Za vsaku dobru reč, kaj reći si mi znala…”

Ono što je “između”, zove se stvarni život ogromne većine sasvim običnih ljudi Titove Jugoslavije u periodu od najmanje 45 godina i može se isključivo nazvati dobrim životom, ako ne i sjajnim, poredeći ga sa sadašnjim crnim zlopaćenjem u epohi navodne kapitalističke svekolike slobode i nacionalne osviještenosti.

Kada se sa sadašnje vremenske distance osmotre, zanemarujući ideološko idiotiziranje, postignuća tadašnje države u sferi posvećenosti socijalnoj uređenosti, zapošljavanja, pristupa i kvaliteta zdravstva, obrazovanja i javne sigurnosti, sve djeluje kao jeftina propaganda ispranog mozga i staračka dementna nostalgija za bajkovitim svijetom za koji baš nismo ni sigurni da je i postojao. Ipak, svojedobno je rudar sa šestoro djece, uz ženu domaćicu-ko će izaći na kraj sa tolikom sitnom djecom, mogao od svoje plate i hljeba sa “sedam kora” da ishrani, obuče i iškoluje jednu novu generaciju inženjera, profesora, doktora, zanatlija i to sve po željama zainteresiranih. Danas je to naučna fantastika najvišeg ranga: isključivo “demokratska” sveprisutna i svemoćna koruptivna društvena neman određuje i diktira životni status i perspektivu očekivanja sirotinje-raje: sloboda jedinog izbora bezrezevne bijede i siromaštva.

U realpolitičkom domaćem prisutnom dunjaluku nije problem mogućnosti sasvim ležernog (anti)nacionalističkog opredjeljenja hipijevske lakoće “vjetar u kosi”, međutim gotovo egalitarna vladalačka politička praksa tzv. lijevih i desnih stranaka i kod nas dokazuje tezu o “kraju demokracije”, kao, i još važnije, da je po prof. Borisu Budenu “historijsko značenje socijaldemokracije icrpljeno od trenutka kada je socijaldemokracija pristala da sudjeluje u neoliberalnoj reformi socijalne države”. U tom kontekstu, ne može se poreći da, navodno, svjetonazorni politički antipodi npr. SDP i SDA, kod prakticiranja izvršne vlasti jesu “dvije klijentelističke elite koje obavljaju istu funkciju dovršenja procesa integriranja bivše SFRJ u globalni kapitalizam uz odricanje bilo kakve ideje suverenosti…one su danas potpuno formirane kao kompradorske elite… u službi globalnih institucija finansijskog kapitala”. Prema tome, socijademokratske tlapnje kod nas i plačljivo šupljatorsko pozivanje na tradicije titoizma, tj. Titovog komunizma kao stvarno suverene prakse “autentičnog političkog realizma” u datim okolnostima i ispunjenog konkretnim socijalnim sadržajem, suštinski jeste “pakovanje Brozu” i antititoizam. U sličnoj konstelaciji je i tretiranje antifašizma kao “privatne imovine” socijaldemokrata, ali uz istovremeno populističko koketiranje sa klerikalizmom i apsurdno koaliranje čak i sa ultradesničarskim strankama: nezamislivo za maršala Jugoslavije a kamoli za Valtera.

Prema tome, ne može se poreći da sadašnja profitna SDP-eovska korporacija u sferi bavljenja politikom kao businessom, do sada nije uspjela da artikulira iskrenu i sadržajnu lijevu, posebno socijalnu, politiku prema uspostavljenoj klasi modernih najamnih radnika i osiromašene bivše srednje klase. Logično je i da je sadržaj njene političke prakse u izvršnoj vlasti vrlo sličnog konfuznog potencijala i očekivane nedosljednosti. Sve drugo je van horizonta perspektive pozitivnog očekivanja ili u “mladim rukama” nekih odlučnih potencijalnih partnera u budućoj vlasti u oktobru 2018. godine.

Paradigmatski Broz bez “pakovanja”: znamo kako izgleda živjeti dobro, ipak, samo je uzor i motiv za mogućnost ostvarenje (ne)mogućeg u našim okolnostima. (Piše: Derviš ČIČKO)

Download PDF

2 Komentari

  1. Lucidna analiza boraca za kao antifašizam i nasleđe Josipa Broza Tita! Fol za one koji još uvjek pamte rudara i njegovu sitnu djecu. Mnogima treba javiti da su i Tito i Kardelj odavno rahmetli i da ovi tzv. lijevi (SDP, antifašisti i sl.) kad se pozivaju na njih odgajaju lažnu nadu vremešnim kako bi oni glasali za njih. U suštini poklone povjerenje kleptomanima kao “lijevim” koji su poprilično odgovorni za katastrofično socijalno stanje puka. Zaboravili su nesposobne Čauševiće, Mašiće, populiste Bećiroviće, Komšića i mnoge druge koji pustoše budžete i javne firme obećavajući i ne čineći ništa da ponešto u našim životima bude drugačije. Titovo vrijeme je vrijeme brige za malog čovjeka, digniteta njegove DRŽAVE koju su mu ukrali mangupi iz vlastitih redova. A tzv. titoisti kao poštivanjem lika i djela samostvaraju privid poštivanja a i sami u klijentelističkim igrama sudjeluju u rušenju svega socijalnog u ovoj zemlji! Oni bi bili pravi kada bi raji vratili bar dio elemenata njene DRŽAVE. Voljeli bi i Titovo vrijeme i bili istinski antifašisti. Ovako i mala apanaža pomaže da se preliva iz šupljeg u prazno!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here