Mijo Franković: Kad političari marširaju

Ako  spomenici iz kulturno historijske prošlosti jedne zemlje formiraju dio društvene svijesti kojim se dolazi do konsenzusa političkih suprotnosti, čovjek se pita zašto taj logički  mehanizam nije moguć u BiH

5
427

Na otvaranju sarajevskih „ZOI  84“ vojni orkestar nekog američkog puka svirao je  kompoziciju „Kad sveci marširaju“, na temu istoimene apokaliptične pjesme. Uvažavajući  dosta tešku socioekonomsku i političku situaciju u državi, kretanje odgovornih političkih vođa mogao bi se zamisliti kao  širi prostorni performans čiji bi glazbeni  zaslon bila ova kompozicija uz sasvim logičnu zamjenu riječi  „sveci“.

U ovo predizborno vrijeme sve je više počasnih kolona skupocjenih automobila čija rotacijska svjetla pokazuju odgovornima uništene bosanske krajolike zloupotrebom koncesija, amputacijom šuma temeljem improviziranih zakona  i  nezakonitom invazivnom i antiekološkom  gradnjom. Ove kolone ne bi imale kuda ni paradirati da nije Osmanskog i Austrougarskog niskograditeljskog naslijeđa, tj. donjeg graditeljsko stroja, kao i nasipa, usjeka, zasjeka, odvodnih kanala  i mostova.

Mnogi  od njih nazvani su „stradama“ smrti kao što je put Tuzla – Sarajevo, ali ništa nisu bezopasniji ni svi drugi putni pravci koji Tuzlu povezuju sa ostatkom svijeta. Ono što je najekonomičnije  i  ekološki  ispravno – željeznica, stavljena je u drugi plan nepobjedivom nadmoći ljudskog zla i egoizma  najvećom sekularnom blasfemijom ugrožavanjem i rušenjem  fiskalnog sustava BiH.

Nedavno je vodeći sarajevski politički prvak umarširao na lokalitet Rudnika Kakanj radi posjete suvremenoj jami „Begići“ u sastavu pogona Haljinići. Osobno ovo sam doživio kao domoljuban čin ovoga političara u vrijeme historijske nastupajuće energetske krize, a pobudila mi je drage emocije, jer je veći dio infrastrukture ove jame na njivi moje tetke Mare, koju je za vrijeme egzodusa, slijepu i sa punim stoljećem na leđima zaštitila komšinica Fata iz zaseoka Begići.

Svaki put u životu je izvjesno marširanje prema zadatom cilju. Ovaj put nije obični  put prema nekoj jami  čiji je vijek prolazan kao i sve ostalo u životu. Završni dio ovoga puta od  dva do  tri  kilometra je otvoreni muzej u prostoru koji se naslanja na ovu maršutu. Tačnije rečeno, on je vidljiva predstava  historijskog kontinuiteta Bosne objektivizirana  kulturno povjesnim  naslijeđem različitog civilizacijskog porijekla  sa brojnim pukotinama u koje su svoje ideologeme ubacivali i Hrvati i Srbi  i sljedbenici Crkve Bosanske i islamskog svjetonazora.

Sve je ovo potrebno ukrasiti ili ilustrovati našim riječima i emocijama, ako već političari nemaju vremena da stanu i poklone se spomenicima prošlosti iz davnih vremena naših predaka.  Tu su ostaci desetak antičkih nekropola (tumula), nekropola stećaka (prvi istraživački projekt Zemaljskog muzeja, sa Karlom Patschom), temelji ranokršćanske crkve iz VII  stoljeća sa ostacima rimske bazilike, ostaci rimskih gradina, arheološki ostaci krunidbene crkve Bosanskih kraljeva. Daleko bi otišli kada bi još  navodili popis spomenika tehničko tehnološke kulture ovoga kraja, uključujući i biološko geološki diverzitet ovoga  staništa jame „Begići“.

Ovaj političar, čiju misiju u službi svoga naroda potpuno razumijem, nedavno je veoma patetično gotovo egzaltirajuće  govorio o posljednjoj bosanskoh kraljici Blaženoj  Katarini   Kotromanić-Kosača. To je bio razlog da sam i svoju nedavno izašlu knjigu svojih radova iz naslijeđa „Spone u vremenu“ u simboličnom, kokuzluk tiražu, ilustrirao sa Katarinom.

Međutim, od jednog sjećanja iz  pedesetih godina ne mogu nikako pobjeći. Pazarni dan u Sarajevu je bila srijeda kod Sebilja na Baščaršiji i ja sam uz neopisivu radost došao sa majkom na Pazar. Pošto je ona bila u narodnoj nošnji gdje je dominirala crnina, jedna grupa turista sa vodičem zamolila je majku da je slikaju. Njihov vodič na čijem reveru je pisalo „Hotel Evropa“ to je sve lijepo upriličio. Nedugo je uslijedilo znatiželjno pitanje stranaca zašto na glavi crna marama. Uz pomoć moju i vodiča Sarajlije, mati je odgovorila  da je to zato što se mi (ona) „rušimo za Katarinom“, tojest, time izražava žaljenje za njezinim odlaskom.

Znalo je biti i dobacivanja na ime te nošnje („Stigla Grčka mornarica“) od strane sarajevskih danguba. Taj prizor me je opterećivao sve dok početkom šezdesetih prošlog stoljeća naš nobelovac Andrić nije u pratnji moga davnog direktora, književnika  Ljube Jandrića, obilazeći Sarajevsku čaršiju, doživio neprijatnosti  istog relativističkog ološa: „Hej, pisac ba, napišel’ se štogod?“

U političkoj historiji  ratova i  mirovnih ugovora dešavale su se često čudne stvari.  Političke nesuglasice bi znale prekinuti sasvim bizarne stvari i pojave, kao  kukurikanje pijetla, gaktanje gusaka, let golubova, gradacija insekata, ljubavne veze, rodne i nerodne godine. Takve pojave stvorile su mi za trenutak  virtualnu, imaginarnu visokorezolutnu predstavu koja je nastala mojom snažnom zavičajnom emocijom, kako politička kolona produžava u iznenadnu posjetu dolinom Trstivnice svega dva kilometra do historijskog, kulturno ambijentalnog prostornog kompleksa, koji se radi svojih sadržaja može bez pretjerivanja nazvatii  rodno mjesto državnosti Bosne ili svetište ili oltar bosanskih banova i kraljeva i osvajačkom putu Mehmeda II ka Bobovcu, a napose lokalitetu na kojem je najstarija islamska bogomolja u BiH, podignuta na mjestu gdje se je Sultan zahvalio na osvajanju  utvrde Bobovac 24. maja 1463. godine.

I na kraju svakako  poklon  i odavanje počasti monumentalnoj  skulpturi  Kraljice Katarine, te bansko kraljevskom dvoru  Kotromanića. Recentna medijska vijest toga dana bila bi o iznenadnoj  posjeti uvaženog političara mjestu rođenja Bosne, možda je mogla imati kurioznu moć pijetlova, ako ne i katartičan efekat sa potpunim detantom ili popuštanjem zategnutog konopca, ono sigurno mirnije noći i veći spokoj ovom parčetu zemlje Bosne poviješću preopterećene.

Ako  spomenici iz kulturno historijske prošlosti jedne zemlje formiraju dio društvene svijesti kojim se dolazi do konsenzusa političkih suprotnosti, čovjek se pita zašto taj logički  mehanizam nije moguć u BiH.

Druga politička maršuta je zaključak, a ne radi balansa stavova, je sastanak HDZ-a pod  nazivom  „Clausura“, što znači za javnost nema izvještaja. Zna se samo da je domarširao  i istaknuti prodavač magle iz R. Hrvatske.

Pošto sam ja „čovjek“, znači da sam i znatiželjnik, razmišljanjem ili nagađanjem: Možda su obilježavali  obljetnicu vezivanja barjaka, HDZ-ove  trobojnice i  SDA-ovsko  zelenog  barjaka. Ja im ne vjerujem. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, društveno-politički analitičar)

5 Komentari

  1. I ja sam čovjek, dakle razmišljam pa sam i znatiželjnik: Zašto nas o izdavanju Vaše knjige “Spone u vremenu” nije barem ovaj portal TuzlaLive (u kojem objavljujete tekstove) informisao ili je to (možda) meni promaklo i gdje je možemo nabaviti? U poplavi inih (polu)pismenih i na sva zvona objavljenih i reklamiranih djela, Vaše je (evo sada i nagađam) ostalo “Clausura.” Šteta jer mi koji čitamo, Vama vjerujemo.

    • Za navedenu knjigu možete se obratiti meni (061 186 281). Imam još nekoliko primjeraka. Nažalost niko mi nije htio pomoći, tako da sam od svoje minorne penzije izdao svega nekoliko komada. Hvala, pozdrav!

  2. Divan dar je vas tekst ,a i inace ta pozitivna energija koju odasiljete.Nadati se da ce u blizoj buducnosti ljudi stavljati ispred sebe osobe poput vas,sve najbolje.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here