Mijo Franković: Ekološka vjeronauka

0
529

Navedeni naslovni izraz bez svjesne blasfemičnosti upotrijebio sam davno prije više od jedne decenije na prezentaciji jednog svog samostalnog vrlo značajnog projekta ne samo za Tuzlanski kanton nego i za Bosnu i Hercegovinu. U impresivnom zanosu urađenog posla u punoj profesionalnoj kontemplaciji i ostrašćeno izgovorio sam te riječi. O razočarenju i uvredama koje sam doživio na tom političko izvršnom forumu ne bih govorio radi prirodnog procesa zaborava. Naravno kazna je uslijedila, pet godina prijevremeno u penziju i zajamčena penzija.

U vremenu našeg postojanja tema ekologije svakim danom postaje aktualnija: klimatske promjene, globalno zatopljenje, zagađenje okoliša, dizanje nivoa mora, osiromašenje biorazličitosti smanjenjem broja biljnih i životinjskih vrsta, nedostatak vode, naročito čiste vode, i nejednaka produkcija hrane prijete da svijet dovede do ekološkog i demografskog sloma. Jednostavno rečeno problematika ekološkog odnosa dobila je svoj kompleksni pristup rješavanju nadolazećih opasnosti tako da se sve češće na bezbrojnim skupovima o ovoj problamatici čuju pojmovi „ekoteologija“, „ekofilozofija“ i slični, tako da moj naslov ispade kao nekakva zloslutna genealoška pojmovni preteča.

Katastrofalne posljedice klimatskih promjena uozbiljile su mnoge svjetske i evropske megapolise za donošenje zaštitnih mjera iz područja prirodnog naslijeđa i prostornog habitusa našeg životnog ambijenta kao najuniverzalnijeg stratuma vremenski određenog historijskog naslijeđa. Svjetski mediji koji se bave ovom problematikom javljaju da se povećavaju budžetska sredstva za proširenje zelenih površina i povećanje lisnih površina. U poznatim svjetskim institucijama otvaraju se posebni bankovni akreditivi za zaštitu prirodnog urbanog naslijeđa. Razlog je poznat: biljni pokrivač smanjuje radijaciju na putu do tla, a u uslovima guste vegetacije gotovo da se može govoriti o apsolutnoj zaštiti od štetnih sunčevih zračenja.

Konzumirajući ovu recentnu problematiku i mjere koje civilizovani svijet poduzima čovjek i sa minimalnim ostacima samosvijesti o sebi i odgovornosti za ambijent i svoga bližnjega, nagonskom odgovornošću mora se naći u poziciji komparativne ekološke groteske našeg ekološko-lokalnog, regionalnog i panregionalnog prostora i mezofilnih klimatskih nepogoda koje proizvodimo u urbanom dolinskom ambijentu Tuzle i ostalih urbanih središta u odnosu na naučno aktivan prilaz nadolazećoj ekološkoj katastrofi. Rušenje graditeljskog naslijeđa, degradacija vizurnih pravaca zavičajnog krajolika izgradnjom invazivne visokogabaritne graditeljske infrastrukture devastiralo je prirodnu ventilaciju zračnih masa i uzrokovalo aerozagađenje visoko rizičnog inteziteta po kome je Tuzla došla na medijski prostor najprestižnije ekološke naučne periodike Evrope.

U takvoj dekadentnoj i opasnoj situaciji po zdravlje stanovništva izvjesno je da je trebalo inicirati žurne mjere od strane mjerodavnih instanci. Apsurdno je da ne postoje niti one mjere u zaštiti prirodnog naslijeđa i zaštitnih područja pojedinačnih spomenika kulture ili njihovi ansambala, a koje su Sarajevo, Banja Luka, mostar i Trebinje, imali još davno u bivšoj Jugoslaviji. Svijet je u dubokoj moralnoj krizi, ali i sve se više javljaju pokreti na bioetičkim načelima koja se suprotstavljaju ekscesnom konzumerizmu.

Neshvatljivo je da jedan urbis tipaTuzla, sa toliko naučnog potencijala (ne mislim na zvanja tipa „Trojanski konj“) ne može pretpostaviti javnom stvaralačkom prostoru bilo kakve mjere, prijedloge, programe, sugestije, naputke, deklaracije o mogućnostima ekološke samoodrživosti Tuzlanskog bazena i zaštite ozbiljno ugrožene klimatsko mezofilne dispozicije.

Klimatska nepredvidivost je pred nama i svako može da unaprijedi mikroklimatske uslove pa sve do nivoa reginalne mezofilne sigurne klimatske situacije. Klimatske opasnosti su toliko izvjesne da reambulacija zelenih površina ili u najmanju ruku zaustavljanje decimiranja zelenog fundusa ili uvažavanje temeljnih prirodnih načela u urbanističkoj opservaciji neponovljivih i neobnovljivih zemljišnih parcela je samo ptičiji pjev. Hoćemo li imati snage da prevladamo kratkovidosti pohlepe i gramzivosti i bar na jedan trenutak budemo svjesni prisutnosti vremenskog i historijskog transcedenta naše prolaznosti i odgovornosti prema pokoljenjima koja dolaze? (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here