Mehina lipa u parkiću na Stupinama (Foto)

3
1844

Prolaznici “alejom kafića” u tuzlanskom naselju Stupine mogli su primjetiti stablo na kojem je obješena tabla s natpisom “Mehina lipa”.

Vrlo originalna ideja da se ostavi uspomena na poznatog mesara Mehu Kopića, rođenog u okolici Zvornika, koji je odavno svio gnijezdo u Tuzli, gdje je živio sa suprugom Emirom i dvije sada već odrasle kćerke, Lejlom i Dalilom.

Meho je bio vrlo interesantna osoba. U radnji biste uvijek krajnje ljubazno bili posluženi, mogli ste naručiti “robu” danima unaprijed i biti sigurni da će sve biti “cakum-pakum”. Nevoljnici su mogli dobiti ponekad i gratis, ako niste s parama, a dobro vas je poznavao, mogli ste meso i mesne prerađevine dobiti i “na teku”.

No, ono što ga je činilo posebnim, jeste komunikacija. Uvijek ljubazan, znao je skoro sve mušterije i, ovisno o profesiji kupca, započinjao bi razgovor, Naravno ne sa svakim, samo sa bliskima i njemu posebno dragim.

Mogli ste od njega čuti besjedu kako je bio logističar na ORA “Zvornik” neke godine prije rata. Ovdašnje novinare bi uvijek pitao: “Šta ima u Slobodi'”. Pitao je, a mnoge stvari bolje je znao i od upitanog. Bio je vrlo informisan i vrlo inteligentan. Mogli ste s njim pričati i o svjetskoj politici, naravno i o modi, o tome kako bi trebalo državu urediti da bude “samo takva”…

Znao je kad treba, a kad ne treba pitati. Procjenjivao je ljude poput najboljeg psihologa. Uvijek drag, dobronamjeran. Mogli ste mu se o nekim stvarima povjeriti,a  on to nikad ne bi zloupotrijebio.

U radnji, naravno, prije pandemije virusa korona, znalo se okupiti zanimljvo društvo i onako, da ne smetaju vlasnikovoj poslovnoj strategiji, zbijati šale i viceve. Čim bi ušla ozbiljna mušterija, dovoljno je bilo da vas pogleda i sve bi bilo jasno: Tišina, sada nije vrijeme za šale!

Prošlog ljeta Meho je otišao. Nevjerica, jer nije bio u godinama kada se odlazi. A opet, vrag ga znao kad fatum dolazi na vrata. Imao je moždani udar i otišao je – u legendu!

Još za života, u parkiću blizu radnje, smještene izmedju par kafića i kladionice, zasadio je lipu. I brižno je njegovao, čuvao od nestašne djece, da je ne slome. Lipa je narasla i postala manje stablo.

Kada je otišao u “vječna lovišta”, ostala je Mehina lipa. Prijatelji su se dosjetili da postave “biljeg” poput table koja označava naziv ulice znamenite ličnosti što Meho po svemu i jeste bio, čovjek iz naših života. Kažu da je tablu naručio i postavio njegov bliski prijatelj, novinar Mato Đaković, komšija na Stupinama, česti posjetilac Mesnice Kopić.

Lijepa gesta i ideja. Nažalost, Mehe Kopića više nema, ne radi više ni Mesnica, rasprodaje se oprema. Tužno je proći pokraj radnje, jer naviru sjećanja, emocije, nedostaje prosijedi ljepuškasti mesar u savršeno čistom bijelom mantilu; nedostaje njegov osmijeh razvučen ispod rumenih obraza.

Ostala je, međutim, lipa. Tabla postavljena na nižim granama svjedoči ko je zasadio stablo. I tako čuva uspomenu na čovjeka koji je dobrodušnošću i, naravno, tihim, skromnim životom dobrog supruga i roditelja, koji je djecu podigao na “zelene grane”. A to mu je, svjedočit će prijatelji, bila životna misija.

Kad lipa još izraste i napravi hlad, a cvat divno zamiriše, tokom maja i juna, kada je oprašuju pčele, bit će lako naći dobro mjesto za popiti kafu i pričati legende. Idemo na kafu, tamo negdje, razumije se, kod Mehine lipe. I sve će biti jasno.

Tako će Meho ponovo oživjeti, a priča će nadživjeti generacije. Dobri ljudi su besmrtni! U prilog tome ide i ova skromna bilješka. (M. Petrović)

3 Komentari

  1. Topla i poučna priča o čovjeku koji je “ostavio svoje srce” Tuzli i Tuzlacima. Obrazac po kojem bismo se svi trebali ponašati na svom radnom mestu, ali i u životu jer gradom, ugodnim za život, upravo čine ovakvi ljudi kao što je bio rahmetli Meho. Oni koji, bez obzira na životne okolnosti, uvijek daju najbolje i najplemenitije od sebe jer u tome i jeste najveća snaga svih nas, a što je apsolutna suprotnost od “falange” koja svakodnevno zauzima (i zagađuje) medijski prostor, a nazivaju se političari i profiteri raznih vrsta.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here