Lipnička Gospa i Pejo Marković u istom stroju: Kome trebaju Srednjelipnički Hrvati

2
608

Ako neko mirnodopski, za trenutak, zanemarujući puške, “kašikare” i slična ratno-egzotična sredstva očiglednog uvjeravanja, želi da “vidi leđa” šačici naših još preostalih srednjelipničkih komšija Hrvata, a Bogami i svih drugih, onda postoji vrlo jednostavna i efikasna, ali i krajnje opaka novovremenska metoda benignog naziva: koncesija. I baš je tako za jedva dvjestotinjak stanovnika tzv. rubne Mjesne zajednice Srednja Lipnica, ta riječ je postala noćna mora pseudourbanog korporativnog devastirajućeg divljaštva, uokvirenog desetinama dvadeset-tonaša kamiona, koji prevozeći “koncesijski” kvarcni pijesak u “javnom interesu”, danima i noćima ruše i demoliraju lokalnu putnu infrastrukturu, “rastresajući” i okolne kuće, prvenstveno, nesretnih Srednjelipničana. I čini se da pomoći nema: premalo ih je možda na izbornim listama, a i glasačka volja mogla bi im ne biti po volji lokalnih samozvanih političkih velmoža i autoinkarniranih (polu)bogova “ove hefte”.

Ali, uvijek postoje postojanošću blagoslovljene striktno mikrolokalne stvari, ljudi i događanja koji su od pamtivijeka izvan razarujuće kontrole ljudske zloće, pa čak i od prije 17. stoljeća opstojnosti lokalnog katoličkog pučanstva Lipnice u okvirima tadašnje Župe Breške. Svakako da se ovdje radi o kapeli, “kući” Male Gospe, u narodu prozvane Gospom Lipničkom, ključnim svetištem katolika Tuzlanske regije, vjerodostojnom iscjeliteljicom duša i tijela Lipničana, a i drugih, ako zažele. Takođe, svojedobno, zahvaljujući i lokalnom begu Nuragiću, koji ju je sačuvao od turske odmazde, slika Lipničke Madone, tj. Majke Božje, smještana je i umirujuće obitava u kapeli u lipničkim Marićima. Svojim nadnaravnim moćima Ona će, zasigurno, po ko zna koji puta, odvratiti zlo savremene koncesijske nepodnošljive i besmislene “turske odmazde” spram srednjelipničkih domaćina i njihovih zavidno lijepih kuća i okućnica.

Doduše, dok Gospa Lipnička bude svojim toplim, bogougodnim prstima blago prebirala po svom svetačkom, pomirljivom repertoaru bavljenja lokalnim odlutalim postkomunističkim dušama, ne bi bilo loše, barem načelno, “konsultirati” i davno preminulog narodnog heroja Petra-Peju Markovića, sirotinjskog sina samohrane majke, i to baš iz Lipnice. Možda bi njegova simbolički tragična, ratna životna golgota, posvećena boljitku svih, a posebno njegovih Lipničana, mogla rastjerati maglu oholosti i sebičnosti u srcima aktuelnih “općinara” iz zgrade ex 2. korpusa i obezbijediti civiliziranu korporativnost u gazdovanju i iskorištavanju prirodnih resursa na korist onih koji prvenstveno imaju pravo na nju. To jeste šačica Hrvata Srednje Lipnice, pa makar da im se barem ne uništi i ono što sada imaju, a nemaju previše, kao i velika većina njihovih komšija.

Čini se da borba protiv prisutnosti “pozitivno” javno proklamirane gluposti, bestijalnog političkog karijerizma, bezdušnosti i mobutovske, hladne okrutnosti u ophođenju prema drugima i njihovim životima, upravo neumoljivo potiče da u isti stroj odbrane minimuma ljudskog dostojanstva, spontano stanu i paradigmatski “nepomirljivi”: Gospa Lipnička i mladi, komunistički, stvarni narodni heroj iz, sada elegične, pjesme “Konjuh planinom”.

U ovom vanvremenskom stroju jednostavne ljudske empatije, altruizma i domaćeg stoljetnog komšijskog “štiha”, ima uvijek mjesta napretek. I Srednja Lipnica je i centar Grada, ako smo postali zaboravni u hladnoj samoizolaciji vlasti i moći. (Piše: Derviš ČIČKO)

Download PDF

2 Komentari

  1. To samo kod nas ima.Vlast prodajom sirovine izgleda proda i selo u kome se ta sirovina nalazi.Oni uzmu pare od koncesije i prepuste mještane na milost i nemilost tajkuna koji svojim bagerima ,kamionima i drugom opremom bez ikakve kontrole ugrožavaju infrastrukturu i oštećuju objekte za koje su ljudi decenijama izdvajali.
    Logika je valjda da ti mještani imaju korist od tog svog resursa a ne štete.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here