In pilsner veritas: Tuzlanska pivnica

2
475

Po cijelu noć bi skidali „Lazy“ od „parpla“, Ljubo i ja, i pili neku domaću višnjevaću što je Ljubina mati, Jela, donijela iz Banje Koviljače, koju je čuvala samo za goste. Ljubin najstariji brat, Rade Milovanović, šahist, donosio bi strane ploče, ali i vijesti iz prve ruke o beogradskoj muzičkoj sceni. Sve ono što ne bi mogli naći u Džuboksu – muzičkom YU magazinu. Već smo bili „etablirani“ kao bulevarski muzičari iz VII a – Braća Ribar, razrednika Ročka Ilića, a neka mi oproste svi što ih ne nabroja, do jednog bih ionako ispustio, a da ne zalazim u druge tuzlanske kvartove, a kamoli škole. Prvi band se zvao „Blitz“, s ponosom na zadnja dva slova. Ljubo, Damir, Kemo i moja malenkost.

Bilo je to kraj ’70 i početak ’80, doba prvih ljubavi (Vesna Tešić ne znam sad udato) kad smo iz dječaštva prelazili u jedna novi, svijet odraslih ili „brojeva“, kako nam je Ročko govorio. Jedna od prvih stepenica, prva stepenica Gimnazija, i novog banda gotovo svih muzičara Tuzle, tog doba, koji su na smjenu prolazili kroz GOD (grupa omladinskog doma i legendarna pedesetka Doma mladih gdje se vježbalo), bio je i bliski susret sa kafanama „u društvenom vlasništvu“ i rijetkim kafićima u privatluku.Tuzlanska pivnica imala nije imala samo najbolju lokaciju, nego i klasični inventar OOUR-a: karirane stolnjake, crveno-bijele boje ili kockasti, kako smo ih zvali, svijetlo-zlatne aluminijske peperaljare sa logom „tuzlanski pilsner“, kraseći i baštanske stolove, kod kojih bi uvijek jedna noga ili „bježala“ ili bila kraća iz nepoznatih razloga, pa bi je podupirali čepom. Ali je Pivnica imala i živu ogradu koja je štitila više od prašine nego od buke, prometa na Titovoj ulici, kao i legendarne bucmaste staklene čaše od 2 dcl, izrezbareni stakleni, „biber i so“ u kojem nikad nije bilo čačkalica, osim prelomljenih, iskorištenih, i ulaz sa izlizanim pri vrhu tamno-svijetlim mermernim stepenicama, uokviren dvokrilnim smeđim vratima, koja su škripom jednog krila najavljivala dolazak ili odlazak gostiju.

Imala je i klasični WC, toalet za muškinje i ženskinje, optočen dopola, s visokim bijelim zidnim pločicama sa krivo nasađenim vodokotlićem, koji, ako ne bi curio, hučao bi ko Sutjeska, kad bi se povukao umašćeni kanap sa privezanom, puknutom plastičnom ručkom, i ispucanim „koncima“. Tu je bio i bijeli lavabo s mesinganom česmom, rijetko sa malim „hotelskim sapunom“, ali ono što nisu imale druge kafane bio je svijetli tuzlanski pilsner koji je dolazio direktno „iz proizvodnje“, stvorivši kultno mjesta u gradu za sve generacije gdje se dolazilo na svježe pivo u krigli, tako da je „bježao“ za tri koplja „banatskom rizlingu“, „rubinovom vinjaku“. Taj vinjak je zamalo proglašen „eliksirom života“ u „Škripiju“, kafani pedesetak metara udaljenoj od Pivnice, na Bulevaru, gdje su dolazili, stariji, ozbiljniji alkoholičari ili „kantonalni“ ,što’no bi danas rekli.

Dušu pivnice činili su ljudi svih fela, od direktora do radnika, studenata, profesora, glumaca, novinara, gimnazijalaca i drugog svijeta, dok su za roštiljem radile Hajra i Ruža, s obaveznim bijelim maramama i pregačama, a od konobara najviše upamtih Mačuna i Savu. Jednom sam čuo kako Mačun objašnjava Savi da se gost pamti po cehu, a ne po bakšišu, kako je tvrdio Savo.

Kad bi digli pare od svirke preko “petog primjerka“ u Jugobanci, kako je red i nalagao, valjalo je to i zaliti bar sa par krigli pilsnera iz kojih bi uvijek preljevala pjena. I dok smo jednom tako sjedili u jednoj „srednjoj kifli“, kako smo zvali polusepare, krajičkom oka zapazih kako za stolom do toaleta sjedi jedan neobičan par, stariji čovjek sa francuskom kapom, izbrijanog, grubog lica, u smeđem odijelu s logom, uokvirenim žutom, s natpisom „portir“, na desnoj strani. Žena, umotana u maramu i bosansku nošnju, sa spuštenom korpom zelja, jaja… Dok smo pričali jel’ bolje naručito gitaru od „Tomo&Co“ London ili Kurt Rozberga iz Minhena, Mačun je kupio i pisao narudžbe gostiju za roštilj i šank, i po običaju, kad ih popiše, s pola sale prema šanku, više glasno nego poluglasno, izmješa se glas sa dimom cigara i roštilja: „Poručujem šest vel’kih, pet malih piva, tri kole, četri male reš“… Kad se prolomi glas, prije vrisak: „Stani, stani…“ Bio je to čovjek sa francuskom kapom. Nasta muk za trenutak i okrenuše se svi u sali da vide o čemu se radi.

„Nije meni šest vel’kih piva, tri male…“, nabrajao je narudžbu, malo iznerviran i već na nogama, „…već jedno vel’ko pivo, sok od šljive, jedna vel’ka s više luka i jedna mala reš“!

Mačun se okrenu i u čudu ga pogleda. Zamisli se na trenutak, pa reče: „Dobro, dobro znam, al’ nisi ti jedini u kafani!“

Nasmijasmo se, mada mi nešto bi žao čovjeka s francuskom kapom i žene s maramom, koja spusti glavu.

Prođe i gimnazija, fakultet i rat i priHvatizacija. Otvori se nova pivnica, sad „Tuzlanska taverna“, na istom mjestu i odstojanju i sad bez rahmetli Škripija i Ante Olovke, gdje je najbolje prolazio kao „novinar“, iako nikad nije ni piva popio. Čak je bolja od nekih svjetskih pivnica, u kojima sam bio, u Amsterdamu i Londonu, recimo.

Zove me Rade iz Amerike neki dan i kaže neda unuci da gleda dvd, pokvario se. Objasnio joj, „Stounsi“, uživo, Hajd park, 50 banki zajedno, što mu poslah da se malo odužim za „strane“ ploče. Kontam, pametan je, ko šahista. Onda ih bilo opasno i slušati na radiju, a gluho&čoravo gledat’ uživo…

Evo me sjedim u „Tuzlanskoj taverni“, podštakljen, čekajući narudžbu. Nema ni Mačuna, ni Save, ni Ruže… Mislim se, moj Rade , hebeš sad i fender-‘telija spešl edišn, gotovo bolji neg’ u Kejta, kupi ga „na dugme“, kad sam bio „bolestan u bolnici BG“, prošle godine, ne znam ni ja sad zašto. Hebeš i dvd i Mešu Selimovića, portale i to originale. Sve bih dao da sad čujem makar glas Mačuna: „Poručujem tri velika…“ (Sjeća se i piše Mustafa Bato Muharemagić)

Download PDF

2 Komentari

  1. E Bato baš si nas ljepo vratio u ta meni mnogo ljepša vremana.Sve sam to i ja doživljavo sad čitajući tvoj tekst.Ite kakao sa sjećam te atnosfere u pivnici i vaše sirke uživo petkom naveče u Domu.E kako je to nekad ljepo bilo sa manje para u džepu a mnogo sretnije

  2. Zal za mlados’ je neizljeciva bolest….na stranu lose pivo koje si morao piti jer drugog nije ni bilo, na stranu lojavi cevapi puni sode bikarbone – da probas sarajevske nisi imao priliku jer se u Seher islo ppo kazni – a kad vi otisao ne bi ze ni vratio….na stranu majstorije iz pera rokera koji je svojim dvadesetim nije izlazio iz odijela i kravate i kisnog balonera – kao da je Brian Ferry u najmanju ruku….ova kasaba nikad nije imala nocnog zivota jer su sva mjesta i poslove drzali pogresni tipovi, a kad bi se neko i usudio pokusati uvesti dasak civilizacije u kasabu, “gazde” bi poslale gorile da pretuku, kamenuju ili jednostavno naprave SHIT….jbg, nostalgija je to….

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here