Gdje su i šta rade: Denis Sadiković, nogometni trener

0
508

Već 15 mjeseci nema ga među premijerligaškim i prvoligaškim trenerima. Neupućeni bi pomislili da je digao ruke od nogometa. I naravno, pogriješili bi.

Igračko i trenersko dijete Slobode – Denis Sadiković

Denis Sadiković (52) životno je vezan za nogomet, igračko je i trenersko dijete Slobode, a to se ne može izbrisati. Ko jednom zagrize „bubamaru“, teško će je potisnuti u drugi plan. Tako i on.

– Prije dvije i po godine osnovao sam Školu nogometa. Samir Jogunčić, moj asistent i ja, radimo sa šezdesetak polaznika od 2004. do 2013. godišta. Lijepa smo družina, prepoznatljivi smo po kvalitetu rada. Takmičimo se u kantonalnoj ligi s pionirima i pretpionirima. Eto, odškolovali smo neke kadete za Slobodu, Tuzla City i druge – referiše nam Sadiković dok pijuckamo kaficu u „Dramaru“.

Ubrzo smo se sreli još jednom, na komemoraciji i oproštaju od legende, Fahrudina Avdičevića.

Nihad Mujezinović, Sakib Mujezinović i Denis Sadiković uoči komemoracije Fahrudinu Avdičeviću

– Vezan sam posebno za Avdičevića. Kod njega sam debitovao kada je Sloboda gostovala protiv Hajduka u Splitu – rekao je govoreći s posebnim pijetetom o nedavno preminulom Slobodinom rekorderu.

Najtrofejniji trener Omladinskog pogona Slobode

Sadiković je Slobodin dres nosio od 1984. do 1995. godine. Nakon toga otišao je u Hajduk, pa Stobreč. Trenerskim pozivom bavi se od 1999. godine. Počeo je, logično, u omladinskim selekcijama Slobode. Već 2000. godine s pionirima je bio prvak BiH. Poslije je, u raznim uzrastima, osvojio još pet naslova prvaka države. Po tome, najtrofejniji je trener Omladinskog pogona Slobode.

Tri puta je bio na čelu prve ekipe Slobode, nikad cijelu sezonu i, valja reći, uvijek u teško vrijeme, kada se, nakon odlaska nekog „velikog“, trebao uhvatiti u koštac s „more problema“, a skoro bez ikakve podrške. Ne pamti se da je ijedno „dijete Slobode“ preživljavalo teže trenutke u trenerskoj karijeri. Malo ko zna da je poslije zadnje utakmice u Slobodi i bratovljeve smrti, krajem decembra 2014. godine, 42 dana proveo u bolnici, pod stresom i zakrečenjem krvnih sudova, zbog čega je operisan.

– Svega se nakupilo, trpila je porodica, bio sam vezan za brata, mogao sam glavom platiti. Unatoč svemu, uvijek sam na prvo mjesto stavljao Slobodu. A upravo od nekih ljudi i pojedinaca s tribina doživio sam najteže trenutke u karijeru. Uz mene su bili moji, supruga prije svih, koja je na kraju rekla:„Stani, ovako više ne ide!“. I stao sam, trebao mi je mir, da poredam stvari kako treba – priča Dena u dahu.

No, unatoč svemu, svako malo reći će „Sloboda je moj klub i uvijek ću je voljeti, mada su me nemilice trošili i bacali u vatru kada niko drugi nije htio, često bez osnovne podrške“.

– Sjećam se kada je otišao Ćiro Blažević, predsjednik Husić je rekao hoćemo Slobodin kadar na trenerskim pozicijama. Pozvao me, obećao dovesti pet „kapitalaca“, da bih na kraju ostao bez podrške i bez „kapitalaca“.

Pobijedio Ćirinu ekipu, a pomogao protiv Jedinstva

U toj sezoni, Sloboda je počela odlično, uzela je šest bodova iz dva kola, pobijedili su Zrinjski golom Radovanovića. Onda se taj momak, golgeter ekipe, povrijedio i sve je krenulo nizbrdo. Uprava nije dovela zamjenu, ekipa je počela posrtati.

– Uzeli smo devet bodova iz devet utakmica, bolje nije moglo. Poslije su, kao što se zna, doveli Portugalca Casimira i pomoćnika, oni su iz šest utakmica osvojili tri boda, a obezbijedili su im sve. Prije toga, meni ništa!

Branko Karačić i Denis Sadiković nakon susreta Sloboda – Zrinjski 1:0 30. augusta 2014. godine

U priči smo se vratili na godinu povratka Slobode u Premijer ligu, s Miroslavom Blaževićem na čelu. Sadiković je vodio Bratstvo i na stadionu Luke u Gračanici Sloboda je poražena. Krivac je bio, a ko drugi, nego Sadiković. Vrijeđali su ga i nazivali neprijateljem.

– Ćiro mi je čestitao, navijači su me osudili. Tema kruži gradom kako sam „razvalio“ Slobodu. Tada nikome nisam bio dobar. Po nekima od njih, bilo koga da treniram, u susretima sa Slobodom morao sam prepustiti bodove. Smiješno. A malo ko je uzeo u obzir da sam glavnom konkurentu, Jedinstvu iz Bihaća, uzeo četiri boda. Dva su presudila da se Sloboda vrati u elitu bh. nogometa. To niko nije spominjao – podsjeća na blisku prošlost.

Sadiković nedavno u društvu bivših čelnika Slobode, Bahrije Tanovića i Adema Tucakovića

Osim Slobode i Bratstva iz Gračanice, u dva navrata, trenirao je Goražde, Krajišnik, Radnički iz Lukavca, Gradinu iz Srebrenika, sarajevski Olimpic, te tešanjski TOŠK koji mu je bio posljednja destinacija.

Kao član stručnog štaba, osam godina trenirao je reprezentativne selekcije U-17 i U-19. Na Kipru je u baražu samostalno vodio kadete BiH.

Slobodu nikad ne bih tužio

Pravimo još jedan korak nazad, u sezonu 2012./2013. Sadiković je trenirao Gradinu iz Srebrenika. U Slobodi su otkazali Abdulahu Ibrakoviću. Predsjednik je tada bio Mersed Kovačević, a potpredsjednik „Amerikanac“ Azmir Husić.

– Pozvali su me i došao sam. Bez plaće, bez igrača. Svi koji su nešto vrijedili otišli su. Ostao je samo Tino Divković, golman. Ništa nije funkcionisalo. Niko da barem da signal da će se nešto pozitivno dogoditi. Trošio sam snagu na sve, počev od traženja stanova za igrače, do nabavke opreme, rekvizita. Igrači su dolazili i govorili da su gladni. Mnogima sam iz džepa davao novac, podsjeća na jedno teško vrijeme rada na Tušnju.

Sadiković: Uz suprugu i dvije kćerke je najljepše

Pričalo se o fuziji s Olimpicom, odakle su ga pozvali, prihvatio je i stvorio odijum dijela navijača.

– Otišao sam kad sam vidio da na Tušnju ništa ne funkcionira. U stvari, otišao sam radi posla, želio sam da radim i osiguram egzistenciju porodice. I opet sam došao na tapet, a svi drugi koji su prije i poslije odlazili s Tušnja, bili su bolji od Denisa – ponavlja priču koju je u glavi „premotavao“ ko zna koliko puta.

Žao mu je, kaže, što nije ostao do kraja svog prvog mandata u Slobodi (2010/2011.). Obavili su pripreme u Medulinu, na polusezoni su bili među prvih pet ekipa.

– S tom postavom se moglo dosta napraviti. Ali, dok je u timu sve bilo dobro, u klubu nije. Vrilo je na sve strane, često se spominjalo da će se sve raspasti. Dobro sam radio, a rijetko primao bilo kakva sredstva. Na kraju, Sloboda mi je ostala dužna znatnu sumu novca koju nikad nisam naplatio. Nisam ih tužio, Slobodu nikada ne bih. To je moj klub i ne želim da se susrećemo na sudu. Rijetko ko ih, međutim, nije tužio i naplatio svoja dugovanja – navodi Sadiković koga su, dok je igrao, svrstavali u najbolje braniče tog vremena.

Profi licenci nije mjesto na zidu

Sada ga već dugo nema u „krupnom planu“. Osim u OFK Tuzli sa školarcima, uz porodicu je, suprugu i dvije kćerke.

Sadiković: Trebao mi je odmor, sada sam spreman

No, na kraju nije moglo bez pitanja: razmišlja li o povratku na veliku scenu, u neki klub višeg ranga?

– Poslije svih stresnih dešavanja, želio sam godinu odmora. Normalno, želim ponovo u „vatru“. Uostalom, profi licencu nisam stekao da bih je držao na zidu. U školovanje sam uložio oko 40.000 maraka. Logično da razmišljam o klubovima višeg ranga, ali ne želim da se zalijećem. Ne guram se, ne bih svašta ni prihvatio. Pa nisam uzalud tolike godine posvetio nogometu – kaže na kraju Sadiković.

Svugdje je rado dočekivan, ali je jedino u svom klubu, kojem je posvetio najbolje godine života, na svojoj koži shvatio šta je želio reći veliki Njegoš kada je napisao: „Čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči…“ (Tekst i foto: Miroslav Petrović, Tuzlalive.ba)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here