Džemaludin ef. Čaušević, reisul-ulema koji je spašavao Srbe u BiH

1
815

Džemal ef. Čaušević jedan je od ponajboljih primjera suživota u Bosni i Hercegovini i pojedinac koji je uspio ispisati jednu od najčasnijih stranica bošnjačke historije, piše INS.ba.

Nakon atentata Gavrila Principa na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, koji je zapalio fitilj Prvog svjetskog rada, došlo je do odmazde, sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog s granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Sutra će se navršiti tačno 103 godine otkada je, tadašnji reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević obilježio historiju, tako što je stao u odbranu srpskog stanovnišva.

Savjet bratu muslimanu

Naime, on je jedan od prvih zvaničnika koji se oglasio protiv takve politike koja je iza sebe ostavila brojne nepravde, a taj primjer slijedili su brojni Bošnjaci. On je uputio apel Bošnjacima u kojem je savjetovao “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine”.

U Proglasu muslimanima, koji je objavljen u listu “Yeni Mishab”, 24. jula 1914. godine, između ostalog je poručio Bošnjacima:

”Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.

Proglas je, ostat će zapisano, bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Čaušević je, navode historičari, za primjer, uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba.

Proglas koji je uputio reisu-l-ulema urodio je plodom. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na sprječavanje nemira, sve dok tadašnji mediji nisu podlegli strogoj cenzuri, a kasnije i potpunoj zabrani.

Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji je pozovao narod i svećenstvo da “u općoj tuzi i bolu” ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu “bližnjemu svome”.

“Vrijeme napetosti između Srbije i Austro-Ugarske koristili su uglavnom kriminalni pojedinci, koji su započeli sa pljačkom srpske imovine. U takvim radnjama dešavala su se i ubistva Srba. Reis Čaušević je Proglasom javno pokazao da Islamska zajednica ne podržava ovakve radnje i da svako ko se osjeća pripadnikom islama ne smije da nanosi drugome štetu i nevolju. To je bio presudni moment, kojim je Čaušević, kao vrhovni vjerski autoritet Bošnjaka, zaštitio srpski narod u BiH”, pojašnjava Adnan Velagić, dekan na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.

Dosljedan sebi

Prema njemu, ovaj Proglas ima i svoj širi kontekst, s obzirom da apelira na suzdržavanje od zla, u vremenu “kada je čovječanstvo ulazilo u svoje najmračnije razdoblje do tada”.

Nakon što je 1929. žestoko odbio da pristane na rušenje vjerske autonomije Bošnjaka donošenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice, prozrijevši namjere tadašnjih vlasti u Beogradu, reis Čaušević je ostao dosljedan sebi, pa svojevoljno odlazi sa položaja reisu-l-uleme. Penzionisan maju mjesecu 1930. godine.

Umro je u Državnoj bolnici u Sarajevu 28. marta 1938. godine. Bila je to nezapamćena dženaza. Dženazu mu je klanjao hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Begove džamije, a pokopan je u haremu Begove džamije na desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.

Download PDF

1 komentar

  1. “I nikad, ama baš nikad, ne možeš da budeš toliko zao, koliko ja mogu da budem dobar” – Ivo Andrić
    Efendija Čaušević, veliki čovjek u teškim vremenima. Njegova čestitost i njegova djela, svakog dobronamjernog Bosanca i Hercegovca, ma koje vjeroispovjesti bio, ne ostavlja ravnodušnim i čini ga ponosnim što je takav čovjek dio njega, njegovog bića i postojanja. Mnogi su svijetli primjeri suživota i dobrote ove prelijepe zemlje, prepune kontrasta, koji njenu opstojnost, svrsihodnost i opravdanost kao svjetionik čuvaju kroz teška vremena.
    Od mnogih Franjevaca, preko Šefketa ef. Kurta do Srđana Aleksića, veliki broj malih, običnih i anonimnih ljudi, činilo je dobra djela, djela koja su se sa svojom veličinom suprostavila zlu, a to je ono što ova zemlja pamti, čuva, što je temelj, što ostaje i što se nastavlja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here