Društvena hronika: Veliki Čelić i mala Tuzla

5
1760

Mada je ljudsko pamćenje kratko, ali ne toliko da ne pamtimo stotine hiljada prognanih silom neonacističkog režima Slobodana Miloševića, koji je činio i genocid nad Bošnjacima i drugim nesrbima, uz ravnopravno učešće Karadžićevih zlotvora. Stotine hiljada prognanih iz BiH našli su sigurno utočište u Evropi, a ponajveći broj u Saveznoj Republici Njemačkoj. Tamo su dobili dom, hranu, odjeću, novac i sve što je potrebno za život. Njemačkoj državi i njemačkom narodu to nikad ne smijemo zaboraviti. No, da li smo zaboravili jad i tugu prognanih? Nažalost, jesmo! Na sreću, nisu svi.

Mala opština Čelić i još manja Doboj Istok, nisu mogli ostati gluhi i nijemi pred sudbinom prognanika i izbjeglica iz ratom zahvaćene Sirije i za život opasnog Afganistana koji na putu od zla prema Evropi, imaju stalnu životnu stanicu na Željezničkoj stanici u Tuzli. Umorni od dalekog puta, nenaspavani i samo na javnim česmama u doticaju sa vodom i bilo kakvom higijenom, od četvrtka iza nas u Tuzli imaju priliku da, uz sva potrebna higijenska sredstva – šampone, sapune, peškire i ostalo, svakog dana koriste kupatila u posebnoj zgradi kraj Hotela „Rudar“, preko puta Željezničke stanice.

Na tu vrstu pomoći dosjetio se veliki načelnik male Opštine Čelić, Sead Muminović, koju je podržao Ejub Numić, humanista i vlasnik tuzlanskog „Rudara“, te grupa humanista iz udruge „Emanus“ iz malog Doboj Istoka, iz kojeg svakog dana izbjegicama dovoze topli obrok! Pred ovim činom male su opštine postale velike, mali „Rudar“ još veći, a Tuzla je postala mala! Svojom voljom!

Naime, u prošloj predizbornoj kampanji ,gradonačelnik Tuzle je rekao da “Tuzli ne trebaju Arapi”. Birajući ga za načelnika, Tuzlaci su ga podržali i u toj želji. Ma kako ona bila rasistička, nehumana i neljudska. Međutim, Afganistanci nisu Arapi. Nisu ni sirijski Kurdi. Zar i prema njima, izbjeglim i unesrećenim kao što su izbjegle i unesrećene bile stotine hiljada, čak više od milion i po izbjeglih i raseljenih be-ha državljana, nemaju osjećaj humanosti i solidarnosti, osjećaj pijeteta i samilosti?

Ako je to zvanično izrečeni stav živopisnog gradonačelnika, gluho i ćoravo bilo, da je to i stav nas, Tuzlaka! Ne mogu da vjerujem da smo otišli tako daleko. A, ima i ona: sve se mijenja! (E.A.)

Download PDF

5 Komentari

  1. Ma ekice pored ove budale imamovica i mi smo izbjeglice u rodjenom gradu trebali bi skupiti pate za lijecenje ovog sizofrenicara

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here