Tromp-Vrkić: Bez shvaćanja onoga što se dogodilo prije 25 godina nema napretka

0
278

Revizija presude po tužbi BiH protiv Srbije je neophodna i potrebna iz mnogo razloga. Ona nije potrebna samo za Bošnjake nego i za Srbe iz BiH i Srbije. Bez shvaćanja onog što se desilo prije 25 godina nema napretka – smatra dr. Nena Tromp-Vrkić, predavačica na evropskim studijama na Sveučilištu u Amsterdamu, autorica knjige “Sudski proces protiv Slobodana Miloševića: nezavršeno suđenje” i bivša članica istraživačkog tima Tužilaštva Haškog tribunala.

Piše: Kanita Aliagić

U intervjuu za Fenu govori o važnosti pokretanja revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije, ali i Rezoluciji o napretku reformi u BiH na putu ka EU, koju je nedavno usvojio Evropski parlament, a jedna od stavki Rezolucije podrazumijeva i da buduća ustavna reforma treba uzeti u obzir principe federalizma u BiH.

– Moj stav je da ako u pravu postoji neki nivo pravnog lijeka – to se treba iskoristiti. To da postoji mogućnost revizije na presude iz 2007. godine u roku od 10 godina je već razlog da se podnese zahtjev jer poslije 26. februara ništa više neće biti moguće – kazala je.

Revizija je jedan pravni proces a u pravnom procesu nema garancija za pobjedu, te da se treba ispoštovati procedura, rokovi i baviti se dokazima. Ali, ako se ne pokuša nikad se ne može pobijediti. I kad se pokuša pa ipak izgubi, svaki novi pokušaj će ostaviti dublji trag i na papiru će ostati puno više toga nego što se znalo o genocidu nakon presude iz 2007. godine.

– Međutim, kakav god ishod revizije bio, ne smije se zaboraviti da je sudska pravda jedan mali korak do istine i odgovornosti i da postoje još i politička i povijesna pravda. Na njima se može raditi bez ograničenih rokova koje nameće sudska pravda – kazala je.

Politička pravda i odjeci Daytona, navela je, nešto je na čemu se mora raditi putem političkih institucija političkim sredstvima, samim tim što je povijesna pravda interesantna jer put do nje je dugotrajan proces gdje se novim činjenicama i novim teorijama, konceptima ispunjavanju crne rupe u razumijevanju prošlosti.

– U mom radu na Tribunalu na slučaju Slobodana Miloševića sudska naracija jednog kriminalnog slučaja je postala neprocjenjiv povijesni izvor za shvaćanje uzroka i zločinačke prirode ratova. Velika Srbija je po tim arhivima ništa drugo uopćeniji naziv za srpsku državnu ideologiju koja je mijenjala konture od 19. stoljeća naovamo i koja nije prezala od upotrebe sile nad nesrpskim stanovništvom koje je živjelo na teritorijima koje su Srbi željeli osvojiti – naglasila je Tromp-Vrkić.

Neke od tih teritorija, podsjetila je, prisvajana su na osnovu većinskog srpskog stanovništva, ali najveći zločini su činjeni na teritorijima gdje Srba gotovo da i nije bilo, a koje se trebalo zauzeti iz geostrateških razloga da bi se osigurao kontinuitet srpskih teritorija od Hrvatske preko BiH. Najdrastičniji primjer za to su neki dijelovi Posavine i cijelo Podrinje.

– Srebrenica i Žepa su najbolji primjer za takve zločine. Ti masovni zločini se ne mogu pripisati samo pojedincima iz Republike Srpske. Kad je u pitanju genocid individualna krivična odgovornost ne daje punu sliku zločina nego se treba povezati s odgovornošću države. RS nije bila niti je država. Srbija je to bila i još je. Planiranje i izvršavanje genocida ne bi bilo moguće bez ‘mozga’ i ‘mišića’ Beograda. Ako se to ne pokaže i dokaže na sudu podizanjem revizije, pitanje odgovornosti Srbije u ratovima devedesetih neće nestati. Zato ne smijemo zaboraviti važnost političke i povijesne pravde i potrebu da se na tim nivoima pojača rad i da se maldim generacijama pruži mogućnost da unutar institucija BiH dugoročno rade na projektima pisanje vlastite povijesti – kazala je u intervjuu za Fenu dr. Nena Tromp-Vrkić, predavačica na evropskim studijima na Sveučilištu u Amsterdamu.

Pojašnjavajući pojam “federalizacije” koji se spominje u Rezoluciji Evropskog parlamenta, Tromp- Vrkić kaže da nema sumnje da dejtonska BiH nije država koja optimalno funkcionira svih ovih godina, te da se o ustrojstvu dejtonske BiH i njenih ustavnih, teritorijalnih, nacionalnih i ekonomskih problema jako puno raspravljalo, pisalo i savjetovalo bez nekih značajnih promjena nabolje, a za takvo stanje očito nisu odgovorni samo političari i tri naroda, „nego i međunarodna zajednica koja je od prvog dana bila aktivni sudionik i posrednik između zaraćenih strana“.

– Međunarodna zajednica je bila i arhitekt Dejtonskog sporazuma gdje nije pravljena razlika između agresora i žrtve ili pobjednika i pobijeđene strane. Taj princip je najviše pogodovao srpskoj strani koja je i poslije niza vojnih poraza u 1995. godini sačuvala ratom stečene granice Republike Srpske. U postizanju sporazuma međunarodna se zajednica služila principom ‘kreativne dvosmislenosti,’ da bi se zadovoljile sve strane uključene u rat tako da prihvate sporazum – kazala je.

Tako je Dayton, dodala je, sačuvao s jedne strane i cjelovitost BiH na čemu je inzistirala bošnjačka strana, a s druge ju je isti sporazum interno podijelio na dva entiteta što je odgovaralo srpskoj strani.

– Ta kreativna dvosmislenost ‘cjelovita ali podijeljena’ je ustvari bio veliki ustupak Srbiji i bosanskim Srbima jer je Dayton legitimirao postojanje Republike Srpske i način na koji je nastala, i nje dovela do stabilnosti nego do sve glasnijih zahtjeva od RS-a da se otcijepi od BiH i pripoji Srbiji – istakla je.

U isto vrijeme, navela je, Hrvati u BiH sve su se više okretali Hrvatskoj, sada članici Evropske unije i ispoljavali nezadovoljstvo pozicijom u entitetu Federaciji Bošnjaka i Hrvata.

– Ta kreativna dvosmislenost nije dovela do permanentnog rješenja i razloga za promjene je puno i dolaze sa svih strana. I ovaj nedavni poziv za federalizaciju iz Brisela potvrđuje to nezadovoljstvo, ali kako nije konkretiziran oblik te federalizacije zasad se tu radi o dva modela – istakla je Tromp-Vrkić.

Prvi model, kazala je, federalizacija je intenziviranje dejtonske etničko teritorijalne podjele u kojoj i Hrvati iz Bosne traže pravo na svoj vlastit – treći-entitet. To bi značilo da se dejtonska BiH dijeli na tri entiteta, sva tri prema etničkom principu. Održivost ovog ustrojstva je upitna jer to vraća sudbinu BiH u mart 1991. kada su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u Karađorđevu razgovarali o podjeli BiH na srpski i hrvatski dio da bi se u konačnici ti dijelovi pripojili matičnim državama, tj. Srbiji i Hrvatskoj.

Ovakva federalizacija, istakla je, koja bi vodila trećem entitetu bi bila nastavak ratom nezavršenog posla i bila bi samo jedna prolazna faza u procesu kojemu je cilj pripajanje ovih teritorija Srbiji i Hrvatskoj.

Ovakav federalizam, naglasila je, bi isto tako potakao novo razgraničavanje i dodatno oslabio Bošnjake jer bi ih koncentrirao na neki ograničeni prostor. Ne smije se zaboraviti da ovo nije više predratna 1991. godina kada su Bošnjaci činili 44 posto stanovništva Bosne. Danas su Bošnjaci s više od 50 posto još čine većinsko stanovništvo BiH – i to usprkos velikim ljudskim gubicima zbog genocida vršenog nad bošnjačkim stanovništvom od 1992. do 1995. na teritoriju sadašnje Republike Srpske.

– Ovaj model odgovora jednom dijelu država članica EU koje nisu željele stvaranje unitarne države u srcu Evrope s većinskim muslimanskim stanovništvom i koje su zbog toga podržale etničko razgraničavanje u BiH kako su to predlagali Milošević i Tuđman u martu 1991. – istakla je Tromp-Vrkić.

Drugi model je, pojasnila je, postdejtonska federalizacija kojom bi se u Bosni stvorile federalne jedinice prema ekonomskoj, socijalnoj i političkoj pragmatici i da se BiH time oslobodi rigidne etničko-nacionalne entitetske podjele. Ovo bi značilo da iako nastave postojati sadašnje entitetske granice one ne bi bile toliko važne jer bi slobodno kretanje, lične slobode, ekonomske migracije učinile te granice postanu nerelevantne.

Ovaj način federalizacije, smatra Tromp-Vrkić, bi isto tako doveo do nove dinamike i mnoga mjesta gdje je stanovništvo sada monoetničko bi postala multietnička, te bi „ovakav način federalizma od BiH napravio državu spremnu za EU članstvo gdje su multinacionalnost i multikulturalizam nezaobilazna stvarnost“.

Za ovakav federalizam, dodala je, neće biti puno razumijevanja u Briselu, jer izgleda da EU još vjeruje kao i pred rat 1992. da je etnički podijeljena BiH djelotvoran način da se kontrolira većinsko muslimansko stanovništvo.

– Vraćajući se na federalizaciju BiH i to na opciju stvaranja trećeg entiteta, EU politika se može interpretirati iz ugla vjerovanja da će se politički stabilitet postići ako se stvore uvjeti da svaki narod upravlja svojom političkom sudbinom unutar svoje federalne jedinice. Pitanje je da li to automatski znači i nestanak BiH kao države u slučaju da se RS i taj neki potencijalni hrvatski entitet u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti odluče otcijepiti – istakla je. (FENA)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here