Trač partija Senada Avdića: Druže, Tifo, mi ti se kunemo!

0
458
Piše: Senad AVDIĆ

Ako Srbiji i Srbima ne smetaju Zeletove ilahije i kaside, Tifini ratni pokliči „ozloglašenom zločincu Vikiću“, Žerino i Merlinovo prkosno „pucaj, ne možeš mi ništa“, zbog čega njihove muzičke karijere u Srbiji smetaju ovdašnjoj prdimahovini?!

Neki dan je u Vranju (na jugu Srbije), obilježena stotinu i neka godišnjica oslobođenja grada od Turaka. Taj svečani dan „slave i ponosa“, kada su Turci istjerani, ili su samo pokupili prnje i otišli, slavi se kao Dan grada. Kako već red i običaji nalažu, jubilej se obilježava dostojanstveno i radno, svečanim akademijama, istorijskim časovima, okruglim stolovima, smotrama narodnog stvaralaštva, folklora i kojekakvim prigodnim edukativno-zabavnim programima. Za kraj su gradski oci sugrađanima osigurali i muzičku poslasticu: „nit je Sofka, nit je Koštana“, već najljepša – „Crvena jabuka“.

ZBOGOM BOSNO, ODOH U BEOGRAD

Kako se sarajevska pop-grupa, koja skoro dvije i pol decenije živi i radi na zagrebačkoj adresi, „tematski i programski“ uklopila u junačko-patriotsko ozračje dana oslobođenja od višestoljetnog turskog zuluma i jarma, teško je reći, ali iz onoga što se moglo kasnije pronaći u medijima očito je da su Žera i društvo te večeri pošteno uzburkali „nečistu krv“ mladih i malo starijih Vranjanaca.
Negdje u isto vrijeme, dan gore-dolje, što bi rekli inventivniji novinski radnici, „kao grom iz vedra neba“ odjeknulo je priznanje(!?) pjevača Mladena Vojičića Tife da se preselio / odselio iz Sarajeva u Beograd. Vijest je zašećerena i plačljivim, potpuno suvišnim pjevačevim intervjuom, zakucana fotkom gdje Tifa diže tri prsta – više nego dovoljno da se u sarajevskoj kasabi, čaršijskoj medijskoj i intelektualnoj pustari „probude duhovi“. A svi su naši duhovi, redovno i po pravilu nacionalistički, ksenofobni i primitivni.
Ne mogu se sjetiti koliko je prošlo vremena otkad sam Tifu posljednji put vidio, dvije-tri godine, tako nekako. Upravo je bio završio golemu bjelosvjetsku turneju sa jednim formatom „Bijelog dugmet“ (Bebek, Tifa, Alen) i pripremao nastavak kopanja te zlatne muzičke žile sa njenim stoprocentnim vlasnikom i jedinim koncesionarom – Goranom Bregovićem. Tifa nije više bio u statusu talentovanog, slabo situiranog, ali problematičnog klinca sa kojeg je prije više od trideset godina ulazio u „Bijelo dugme“: njegova je „pregovaračka pozicija“ sa Bregovićem i njegovim menadžerima bila respektabilna. Tifa više nije bio kokuz, vozio je skupi novi auto, rekoše mi da se u Beogradu skućio, kupio stanove i još ponešto.
Sjedio sam u ljeto 2005. godine, jutro nakon povratničkog koncerta „Dugmeta“ na „Koševu“, sa njim i Mićom Vukašinovićem u kafiću u njihovoj zgradi. Na pitanje koliko su love uzeli za tri koncerta, veseli Mića se iscerio: „Toliko da ih krava ne može za mjesec dana sažvakati, he, he, he.“ A pravi poslovi i ozbiljna lova (za Tifu, a ne za Miću, nažalost) tek su trebali uslijediti.

Potpuno je autistična, do perverznog mazohizma dovedena potreba sarajevske domoljubne javnoogrezle u bacanju pogleda u tuđi sahan, da se opsesivno bavi „izdajama“ muzičara, ali i druge čeljadi iz svijeta umjetnosti, sporta, medija, koji su hljeb odlazili zarađivati u Beogradu i Srbiji nakon rata. Još tamo negdje od prve poratne godine,1996. kada su „Indexi“ odsvirali seriju koncerata u beogradskom „Sava-centru“, ta se socio-patologija sa šovinističkom aromom nije istanjila.
„Neću da ih moje oči ikad više vide; oni su sa mnom završili za sva
vremena“, gorko i povrijeđeno je po Sarajevu cvilio Kemal Monteno nakon koncerta „Indexa“ u Beogradu. Znam gomilu ljudi koji su godinama nakon te „izdaje“ radili na mirenju Montena i Davorina Popovića. Pomirili su se i „progovorili“ (mislim uz uspješno posredovanje Boše Tanjevića) tek nekoliko mjeseci prije Pjevačeve smrti. Nije se Davor čestito ni ohladio na Barama, a Kemo se zaputio u Beograd. Vadio se kako je čekao da Milošević bude uhapšen, pa da ode o Srbiju. Kasnije, sve do smrti, nije bilo veće zabave, TV-programa, godišnjice mature u Srbiji na kojoj nije gostovao „naš popularni Kemica“. U Sarajevu su ga zajebavali da još samo sa Karadžićem i Mladićem nije snimio duet!
Je li vam poznat ijedan pomena vrijedan muzičar iz Sarajeva (pa i iz Hrvatske) koji se nakon rata nije busao u junačka prsa podvriskujući da nikad-zanikada neće nogom kročiti u „agresorsku Srbiju“, a da kroz godinu, dvije, pet nije izašao i poklonio se „dragoj, najboljoj publici“ u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, pa, eto, i Vranju.

PODIGNI OPTUŽNICU, DRAGANE VIKIĆU!

I ne samo muzičari: svojim sam očima i ušima svjedočio kako je „najveći živući bh. pisac“ u godinama nakon rata neselektivno odbijao intervjue za srpske medije, da bi ni deceniju kasnije otišao, što bi Srbi rekli „mečki na rupu“, zakucao na vrata Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Goran Bregović je prije rata govorio kako, za razliku od Sarajeva, koje te može samo „podići“, „pogurati“, Beograd i Zagreb su te u stanju „sahraniti“. Nije Goran, naravno, u to vrijeme ni sanjao o pariškoj „Olimpiji“ ili sidneyskoj operi u koje posljednjih godina ulazi „nježno k’o u svoju baštu“.
Muzičari, pjevači, kompozitori od rata naovamo iz Sarajeva odlaze u Srbiju, iz istih razloga zbog kojih nogometaši odlaze u Kinu, ljekari i medicinsko osoblje u Njemačku ili rijetki sretnici u Emirate!
Današnje, odnosno poslijeratno Sarajevo nikoga ne može ni „pogurati“, ni „sahraniti“, može samo pljucnuti, uvrijediti. A i to, ako si baš senzibilan i plačljiv k’o Tifa. Muzička industrija ovdje ne postoji, nema tržišta, autorska prava ti štiti Mirza Hajrić između dva posla koja će mu udijeliti Bakir Izetbegović, ne postoji, dakle, ništa u čemu je Beograd šampion u regiji. Gledao sam, slušao i čitao posljednjih dana medijsku ofanzivu Zeleta Lipovače na Srbiju tokom promocije svog (odličnog!) solističkog albuma. Lipovača je poslije rata pisao ilahije i kaside, ali čak ni od toga se više u Bosni i Hercegovini ne može živjeti, nema onih subvencioniranih državno-vjerskih svetkovina tipa „Moj umete“, „Tri hafiza“… Ako Srbiji i Srbima ne smetaju Zeletove ilahije i kaside, Tifini ratni pokliči „ozloglašenom zločincu Vikiću“, Žerino i Merlinovo prkosno „pucaj, ne možeš mi ništa“, zbog čega njihove muzičke karijere u Srbiji smetaju ovdašnoj prdimahovini?!

Ne znam, da se vratimo na početak, kada je „Crvena jabuka“ posljednji put svirala u Sarajevu, valjda u sklopu nekog SFF-a. Znam, međutim, da sasvim sigurno nikada neće svirati ni u jednom gradu na „dan oslobođenja od Turaka“. Ako se ovdje nešto bude slavilo bit će ponovna turska okupacija, a ne „oslobođenje“! (Senad AVDIĆ, preneseno iz magazina “Start”)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here