Tim povodom: Ćazim, Galerija, Tuzla i Tuzlaci

1
318

Još jedan umjetnik na neke druge načine nastavlja da živi. Lično, Ćazima Sarajlića nisam poznavao. Ali, opet, znao sam ga… Znao sam ga kao mog sugrađanina i uvijek, ama baš uvijek, kada bismo se mimoišli u gradu, privlačila me je njegova postura i načinu hodanja. Polusavijenog stava, nekako gegajući se, teturavog koraka, pogleda ispred sebe i ozbiljnog izraza lica. Gledao bih ga i sve bih si posložio jednom riječju: umjetnik.

Znao sam ga kao umjetnika i čovjeka kojeg su isto tako znali van ovog grada. To sam cijenio. Gledajte, kada se pojavi neko ko tamo negdje, gdje bude sa drugim umjetnicima, kaže da dolazi iz Tuzle, a ostane primijećeno i upamćeno, to morate cijeniti. Taj vaš sugrađanin tako širi jednu lijepu priču i o vama samima. Samo licemjerni i nebitni, to bi mogli zanemariti i ne uvažavati.

Pogotovo, ne mogu da u isto vrijeme kada promišljam o Ćazimu, ne mislim i na Međunarodnu galeriju portreta. Institucija u pravom smislu te riječi. Najprije, dva produhovljena kreativca, a tek potom, dva slikara i umjetnika, 1964. godine su napravili bezvremensku zaostavštinu ovog Grada. Nakon Ismeta Mujezinovića, Mevludin Ekmečić je sam nastavio održavati sjaj Galeriji i onda ju je predao Ćazimu Sarajliću. I tako, nekoliko decenija…

Teško je i zamisliti šta sve bitno za Grad i državu nije bilo organizovano u toj Galeriji, ali meni je najupečatljiviji bio “Interbifep” (Internacionalni bijenalni festival portreta crteža i grafika). Tih dana cijeli Grad je bio i izgledao svečarski. U svemu tome je nemjerljiva uloga Ćazima Sarajlića, Tuzlaka.

Na kraju, zašto uopšte ovih nekoliko redaka? Zato što mi je žao Ćazima. Ali, žao mi je i Ismeta Mujezinovića, Franje Ledera, profesora Dušeka… Žao mi je Asima Horozića, žao mi je Mevludina Ekmečića i, pogotovo, žao mi je našeg velikog, živućeg, a svjetski vrijednog umjetnika, mog sugrađanina i Tuzlaka, Nesima Tahirovića.

Gledajte, živimo dane i mjesece u kojima je namjera da Galerija, ta posebna i značajna institucija, bude oteta od ljudi i zatrta u neku “orgnizacionu jedinku”, nekog Centra za kulturu. Kao da nije postojala. A, svi ovi pobrojani su usko vezani za nju. Zatirući nju, zatiru i njih, kao da ni oni nisu postojali i da ne postoje.

Jednostavno, to se ne može oćutati. Tuzla već dugo nije Tuzla, a bez Galerije i svih onih koje je ona okupljala, ni to… (Piše: Adnan Burina)

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here