Kolumna: Ekološka inventura Tuzle

Nekada su inventure ili popisi  općenarodne ili državne imovine bili veoma ozbiljna stvar. U tzv. „popisne komisije“ bili su angažirani gotovo svi, od portira do direktora. Naravno meni se desilo kao odgovornom licu koje potpisuje „popisne liste“ da sam svoj potpis stavio „suhom“ grafitnom olovkom, a trebalo je „tintoplavnom“ olovkom.  Iako sam kontrolorku SDK primio veoma ljubazno i podario je svojim direktorskim  kožnim  rokovnikom sa reklamnim penkalom prikačenim za prvu koricu rokovnika, jednog dana ne dugo iza toga dobih u službenoj pošti poziv za sud „radi olovke“.

Sud je bio onaj najmanje represivan, onaj obični sud, ali ni tu ništa ne bi bilo neobično da sudija nije bio „etno identičan“ sa okrivljenim prekršajcem. Kazna je bila novčana i uz pomoć  šefa računovodstva nekako sam se izvukao da preživim sa svojom hranarinom (plaćom) koja je bila manja nego najmanja plaća u Solani  i  etc…

Čovjek bi se nekako i smirio i zaklopio ovu stranicu socrealističkog dnevnika da nije moje analitičke sklonosti da je i kontrolorka bila „etno identična“. Taj imaginarni pojam u tom vremenskom kontekstu odveo me je i do onovremenog „radnog  inspektora“  takođe „etno identičnog“ koji me posla po službenoj dužnosti u „Krivajinu montažnu baraku“ kod  „etno identičnog“ distributera pravde.

Ipak, nije sve bilo „etno identično“ što potvrđuje i primjer mog „forest“ kolege u vrijeme godišnje inventure svega i svačega, koji mi je u prolazu u stilu političke povjerljivosti rekao da ga više ne tražim jer on je „član CK“. Iako to naravno nije bio „centralni komitej“ nego „Centralna komisija“ za popis imovine, naturalne i papirnate, koristim ovdje priliku da napišem počasni „IN MEMORIAM“ u znak zahvalnsti  i divljenja mudrosti vladanja  partijske političke arheologije koristeći  „etno identičan“ u imaginarnoj formi za  razliku od njihovih  krivotvorenih baštinika koji su taj pojam metamorfirali u  obrazac postojanja svega živog, opipljivog, a  naročito nas samih  u tunelu političkog mraka.

U prošloj godini odnos prema „urbanom šumarstvu“ ili „plućima grada“ nije napravio ni simboličan pomak ka  domaćinskom odnosu prema drveću kakvo je imalo Bosansko selo prije sto godina. U tim našim selima „blage uspomene“ kresala se je poneka grana, ona koja smeta, tj. „selektivno“, a njena rezna površina ili „rana“ zaštitila bi se nekim premazom, obično stajskim đubrivom da ne bi došlo do truleži stabla, a i  da se ne bi se pojavile  neugledne drvene kvrge ili čvorovi  (rak kore drveta), a takvih patoloških stabala puna je Tuzla.  Stabla koja se bila na putu ili pored, štitila bi se od „vernakularnog“ seoskog  transporta odbačenim gumama i kožama.

Ako niste pročitali

FRANKOVIĆ: RANJIVOST TUZLANSKOG EKO SISTEMA

Neki dan na jednom sarajevskom portalu napisan je pravi obredni „rekvijem“ žalovanja za ilegalno posječenom lipom  staroj 40 godina i ne baš tako estetičnoj. Ništa to nije, u Tuzli sijeku duplo starija stabla ili ih naturogenocidno amputiraju tako da djeluju kao strašila ne samo gradskoj ornitofauni nego i  „pučanstvu koje je šljeglo sa sela u grad.“ Dakle, čista jedinica iz glavnog ekosistemskog predmeta.

Što se tiče urbanizma on dijagnostički  samo je pogoršao svoju poziciju tj praćen hedonističkim načelima „para vrti gdje burgija neće“ i  „gdje god nađeš bilo kakvo mjesto tu zgradu kičeraj forme posadi” pa bilo to i dječije igralište, park ili tuđa cvjetna bašča uspomena. Da li će luda invazivna gradnja jednog dana prestati da od tuzlanske longitudinale pravi  najveći  „oksigen-karbon-sulfid“  laboratorij za proizvodnju nepobjedivih virusa sa idealnim tuzlanskim patološkim refugijem ili će „spasiti svoje griješne duše“poštujući  urbanističko ekološke „biblose“, kad će, ne zna se, a možda i neće.

Moja, a i druge generacije odrastale su sa vozovima, vlakovima, ćirama, normalnim, kao i ubrzanim za Ploče i brzim za Beograd preko Brčkog. Oni su spomen obilježja naših uranaka, naših svitanja koja su nas vodila putevima odrastanja i školovanja. Dok se željeznička mreža Sarajeva afirmiše uvodeći  vozove do Visokog i do Pazarića, inventurno stanje tuzlanske željeznice je na granici otpisa, jer ne samo da nema vozova nego je i štreka zarasla u nabujali korov koji voli ostatke zagrijanog gornjeg željezničkog stroja. To je isti onaj niskograditeljski željeznički stratum na kojem je botaničar svjetskog glasa Karlo Franz Maly, kada je došao kod rodbine u  rudarsku kolonu Kreka, početkom dvadesetog stoljeća, na trasi ove eutanazirane pruge pronašao primjerak  rijetke botaničke vrste u Evropi iz porodice  Kaćuna „Orchidaceae.“

Još iz kategorije KOLUMNE

I da ne bi sjećanja na Maly-a došlo bi do tekstualne gnjavaže o  investicijskoj  željezničkoj  euforiji ne samo u Evropi nego i u svim  ex–jugo državama. Ovdje ne mislim na Kusturicu i  njegovu Mokru Goru sa Šarganskom osmicom koja je unaprijed rasprodana za više od godinu dana, a ne na ekstenzivno turističko brendiranje na ovoj inventure koje zaslužuje geodestku „nulu“. Ova tema koja je usko struktuirana u ekološko zaštitnu problematiku je prevažna, jer auspuhi izduvnih gasova siju bolest.

Iako se u Godišnjem izvještaju daje i stanje u kulturi i obrazovanju saldiranje ili konačno bilansiranje nije preporučljivo, jer bi operater došao u metastatsko stanje neizlječivog kancera. Kancer i kanceri su sve do danas problematični, ali da je problematična nabavka aparata za njihovo „linearno osciliranje“ u dvadeset i prvom stoljeću, to ne može shvatiti  niko iz reda „primata“ ili prvog reda sisavaca gdje pripadaju čovjek i majmun. Na Gradini kažu to je „zbog tendera“, a iz Brisela nas ubiše kritičkim mantrama  o  „plastelinskoj“ formi Zakona o javnim nabavkama ili o njegovoj besmisleoj neučinkovitoj održivosti. On je među četrnaest uslova za početak pregovora, a „plastelinski“ Zakon je u samom vrhu paketa.

I na kraju sretno u Novoj godini sa tegobom življenja na grudi „Bosanskoj“ sa neizvjesnom potrajnosti  pitanja života i smrti „Kome vjerovati“. Pitanje na prvi pogled  ima retoričku formu, ali u kontekstu kadrovskog  formalnog i institucionalnog akademskog kapaciteta kao i javnog sirotinjskog novca koji se troši za te namjene „Ekosistemski inžinjering“ je u Tuzli nepoznat pojam, tako da se ne može niti ocijeniti, a nažalost sastavnica je  svih naučnih katedri, a što je najvažnije  da  je „reper“, graničnik  narodnog zdravlja. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)