Stanje nacije: Konvencija ili opozicija?

1
369

Šta se događa sa temeljnom bošnjačkom strankom, kuda ide SDA? Odgovor na ova pitanja dat je u anketi koju je proveo urednik Face televizije, Senad Hadžifejzović, a koji glasi: SDA se raspada! Zašto i ima li joj spasa? Mudri Rade Konstantinović bi rekao: „Kriza je velika, dakle, naše šanse su velike”.

Sve je počelo onog dana kada je vrh stranke zaboravio ono što su Alija Izetbegović i Sulejman Tihić govorili, a govorili su da se SDA mora prilagođavati vremenu novih društvenih okolnosti. To je značilo da su njih dvojica strnačku i unutarstranačku politiku prilagođavali novom duhu vremena, to jest novim demokratskim standardima. Taj snažno započeti proces demokratizacije ima pečat rahmetli Sulejmana Tihića kojeg je tim Bakira Izetbegovića zaustavio! Svjesno ili nesvjesno, pitanje je sad!

Naime, SDA odlične izborne rezultate nije pretvorila u politički kapital s kojim je trebala, snažnije od drugih, utjecati na društvene, ekonomske i političke procese; procese koji vode u ekonomski i svaki drugi boljitak be-ha društva, odnosno građana. Predizborna obećanja nisu ispunjavana već kadrovske želje regionalnih, odnosno kantonalnih stranačkih gazda, klanova, interesnih grupa itd. Kad geografija a ne sposobnost kandidata za javne funkcije postane odlučujući faktor kadrovske politike, onda se dobije to što je SDA dobila – opći pad uticaja na modeliranje stanja u društvu, to jest u vođenju javnih poslova. To je rezultat zaustavljenog procesa izgradnje unutrašnje demokratije kao preduslova za izgradnju demokratskog društva. Tako su nekolicina stranačkih moćnika na sebe preuzeli ono što njima ne pripada – cijelu stranku. To je dovelo do nezadovoljstva članstva, a posebno onih koji stanje i odnose unutar stranke znaju bolje od drugih. Dakle, Sokolović, Sadiković, Mehmedović, Kasumović i Senad Šepić su na vrijeme ukazivali da je SDA došla u krizu, da unutrašnji odnosi nisu ok što je u konačnici dovelo do „žutih kartona“, dok je Senad Šepić dobio „crveni“!

Senad Šepić, najperspektivniji i najobrazovaniji kadar SDA nije sačuvan. Predsjedništvo je čuvalo dugo svog genseka, uhapšenika Amira Zukića, a odreklo se Senada Šepića, proglašenog za političara godine. Šahovskim rječnikom govoreći, dalo je konja za kraljicu! Hoće li pocrvenjeti i ostali odbjegli sinovi ili će se učiniti napor da se vrate kući? Gledajući razmještenost „ nemirnih“ članova i utjecaj koji imaju u svojim zavičajima, bilo bi sasvim normalno i ljekovito učiniti sve da se oni vrate kako bi se zaustavio dalji lom, odnosno pad stranke.

Dakle, rukovodstvo SDA treba da vidi kako je došlo vrijeme sabornosti, da je minuta iza dvanaest da se sabira a ne da se oduzima. Hoću reći da se, koliko sutra, treba održati kovencija SDA, što je statutarna mogućnost između dva kongresa, kako bi se zaustavili negativni procesi. U suprotnom, iduće godine ona ide u opoziciju. A opozicija može biti i jaka i slaba. Ako to ne učini, onda je autizam rukovodstva potpun!

Zašto sve ovo? Be–ha društvo se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj krizi, u krizi funkcioniranja institucija sistema, rascjepkanosti političkih organizacija, mitu i korupciji, krizi međustranačkih odnosa et cetera…

Još jedna podjela najveće političke stranke u nas, još više bi povećala broj političkih aktera koji bi se još manje mogli dogovoriti o bilo čemu važnom za građane i njihovu državu. (Piše: Ekrem Avdić)

1 komentar

  1. Nacionalističke partije, a posebno SDA, su potpuno anahrone parapolitičke organizacije tj.pokreti i one u svojoj suštini, a zbog nepostojanja ideološke profiliranosti, ne posjeduju mogućnost samostalnog političkog inoviranja i prilagođavanja dinamici društvenih promjena. One mogu funkcionirati striktno u vremenima etničkih napetosti i potencijalnih konflikata koje iz razloga opstanka na vlasti potpuno planski produciraju i potiču. Pitanje njihovog sloma je primarno vezano za kapacitet njihovih glasača u podnošenju proizvedene društvene bijede i urušenih moralnih normi. Krajnja konsekvenca političkog djelovanja stranaka takvog profila je društvena disolucija do otvorenih etničkih sukoba ili njihovo demokratsko uklanjanje sa političke scene kao dominirajućih snaga i transformiranje, kroz unutarpartijsko redefiniranje, u stranke desnice ili desnog centra sa obuhvatom izbornog tijela do desetak posto kao i u većinu razvijenih demokracija u Evropi. To je jedina realna, prihvatljiva i opravdana perspektiva našeg društva i države, kao i tih partija. U protivnom, svrha i jednog i drugog postaće politički suicidalna a socijalno nemoguća. Naravno, sve navedeno je ovisno o realnom kapacitetu nenacionalističkih stranaka da ponude prihvatljivu alternativu dubokih planskih promjena svih političkih narativa, a posebno njihove prakse, koja se neće iscrpiti ideološkom demagogijom i politikantsvom kao do sada. Događanja u SDA baš odslikavaju ovakve procese, neovisno da li su toga svjesni ili nesvjesn njihovi akteri i bez obzira na njihovu personalnu pojavnu banalnost kao i lične motive. Vjerovatno je važna i katarzična spoznaja u javnom diskursu da nacionalističke stranke ne brane ništa drugo izuzev svojih sopstvenih, uglavnom, kriminogeno obogaćenih elita i njihove otuđene, potpuno privatizirane političko-korporativne moći u funkciji privatnih interesa nekolicine lobističkih porodičnih halki. To je naše političko okruženje u rani predizborni osvit 2018.godine.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here