Sigurnost i nesigurnost: Kako prepoznati terorizam

0
167
Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva

Nedavno sam u Sarajevu prisustvovao seminaru o sprečavanju terorzma, a sudionici su bili predstavnici policijskih agencija, pravosuđa, fakulteta i medija. Jedan visoki policijski funkcioner na državnoj razini iznio je skepsu u pogledu teme rekavši da je „teroizam kao zemljotres – nikad ne znaš kad će se i gdje pojaviti“. Budući da na tu tezu nijedan od učesnika nije reagirao, ja sam mu u pauzi seminara rekao da ne mogu prihvatiti njegovo mišljenje, jer smatram da poređenje nije adekvatno. Dodao sam da se u nekim državama gdje su potresi češći grade takvi objekti koji mogu izdržati tektonske udare, ili se prave kuće od lakšeg materijala koje i kad se sruše ne ostavljaju teže posljedice. Policijski dužnosnik, nažalost, nije prihvatio moje objašnjenje, pa mi je ostalo da vjerujem kako on prevenciji od terorizma ne pridaje neku veću važnost.

Tvrdoglavo smatram da se terorizam može spriječiti ako se u samom njegovom pokušaju prepozna sumnjiva namjera. Kad se prošlog ljeta dogodio stravičan terorizam na korzu u Nici, kad je poginulo 90 ljudi a nekoliko stotina ranjeno, pomislio sam kako to da se kamion za prevoz sladoleda tako dugo zadržao na pješačkoj zoni i da to nijednom tamošnjem policajcu nije bilo upadljivo? Vozač tuniskog porijekla, koji u kritičnom trenutku nikom nije bio sumnjiv, upalio je motor i kamionom bjesomučno gazio ljude. Poslije masakra Francuska vlada je proglasila vanredno stanje i mobilizirala 10.000 policajaca, ali sve je to bilo malo kasno. Policija je ubila vozača, ali je ostala opomena da se moraju otvoriti „desetore oči“ i pokušati prepoznati opasnost, pa i onda kad je sve naizgled bezopasno.

Poslije masakra u Nici najbolju poruku potencijalnim teroristima poslali su sami građani tog francuskog ljetovališta rekavaši da ne daju da terorizam pobijedi. O tome sam razgovarao sa prijateljem, nekad slavnim nogometašem Vahidinom Musemićem, koji je svojevremeno igrao za Nicu zajedno sa Josipom Katalinskim Škijom. Kazao mi je da mu je poznat taj mentaliet i veli da su ti ljudi nakon terorizma jasno svima dali do znanja da moraju nastaviti svoj život i da neće pokleknuti pod strahom. U toj poruci akcenat je na odbijanju straha i to je pozitivno, jer teroristi upravo i računju s tim da siju strah, nevjericu i defetizam i da su to za njih očekivane posljedice ubijanja i razaranja. Evo, mogu dobiti i drugačiji odgovor.

Naravno, ugodno zvuče naše forumske deklaracije o tome da je terorizam prijetnja našoj sigurnosti, demokatskim vrijednostima i slobodama građana – ali važnije od toga je šta se čini i šta se planira raditi na tome da se suzi prostor za terorističke napade. Naprimjer, da li se vrše redovne kontrole određenih ponašanja i pojava da, recimo, neki kamion ne bude na mjestu na kojem ne bi trebalo da bude? I koliko policijske agencije (a u BiH ih ima podosta) imaju uvida u obavještajne podatke da bi preventivano, ali i represivno djelovali. I da li pripadnici Državne granične policije BiH odgovorno rade svoj posao da bi se spriječio ulazak u državu sumnjivih osoba ili ilegalno unošenje oružja i eksplozivnih materija. Dakle, to zlo se mora suzbijati na državnoj i međunarodnoj razini.

Jedan od preventivnih poteza treba biti i onemogućavanje finansiranja terorizma, jer kad se tim zločincima uskrati račun onda se oni ne mogu izdašno plaćati i snabdijevati oružjem i opremom. S tim u vezi treba reći da su u Vijeću Evrope u maju 2015. usvojena nova pravila za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma. Drugo je pitanje da li se i koliko ova pravila poštuju u članicama EU, a posebno u zemljama koje nisu u Uniji.

Budući da imam iskustva iz života u prošloj državil, u vezi s ovom temom na pamet mi je pao sistem društvene samozaštite koji je podrazumijevao da građani budu osjetljivi na moguće opasnosti u svojoj najbližoj okolini i o sumnjivim pojavama obavijeste nadležne organe. Šta god o tome mislii sadašnji političari, smatram da je to bio koristan način kolektivne zaštite i otpornosti na razne oblike ugrožavanja. Danas našim ulicama može proći čovjek koji na ramenu nosi minobacač, a da to osim čuđenja prolaznika ne izazove nikakav samozaštitni učinak. Ako bi neko možda glasno i kazao da o tome treba javiti policiji, više njih bi reklo neka svako radi svoj posao i minobacač bi otišao dalje.

Ovo karikiranje naših naravi nije ono na čemu bi trebalo poentirati ovaj tekst. Naprotiv, trebalo bi biti drugačije: narod koji je opezan i svjestan rizika najbolje je zaštićen, jer mu ispred očiju ne može proći ništa što bi mu moglo nanijeti štetu, a da ne reagira. (Piše: Đuro Kozar, vojnopolitički komentator iz Sarajeva – specijalno za Tuzlalive.ba)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here