San i java/Politički swingeri: Zlatan Delić – Edin Begić

4
2666
Piše: Derviš ČIČKO

Ako je, sasvim krajnje bljutava i petparački jeftina predstava prijema “dvojice drugova” i specifično svjetonazorne braće u SDP i DF, simbolički i praktično ono najbolje što u ovom momentu mogu ponuditi ovi “ljevičarski” pretendenti na izbornu vlast 2018. godine u Federaciji BiH i BiH, onda je to zorno manifestiranje ozbiljnosti krize i dubine njihovog političkog očaja i ideološke pogubljenosti.

Klecavi patetični patos teško da može biti mizerniji od zajedničke izjave čelnika dotičnih stranaka “da njihov pristup (E.D. i Z.B.) označava historijski događaj kada je u pitanju ujedinjenje ljevice u borbi protiv korupcije i nacionalističke politike u TK i čitavoj BiH”. Možda bi to i moglo ne biti urnebesno smiješno u nekoj fantomskoj zemlji Ambroziji “Lažova Bilija” da nastavljač Lagumdžijinog legata i DF-ov glavnokomandujući stečajni upravnik sopstvene partije, ne simboliziraju baš upravo praktičnu disoluciju, fragmentiranje i kompromitiranje suštine ljevice prof. Durakovića kroz ostvarenje njegove čuvene političke “kletve” o kraju socijaldemokracije kod nas.

Ustvari, podrazumijevajući već gotovo legaliziranu i opštepoznatu sklonost domaćih stranaka ka svim vrstama i futurističkog političko-oportunog lešinarenja i nedavno lukavačko “vezivanje pionirskih marama” dvojici univerzitetlija, navodno, boraca za radnička, ljudska prava i slobode i td., nameće se potreba za spoznavanjem autentičnosti političkog sadržaja personaliziranog političkog dvojca glede nedavnog “historijskog događaja” u Lukavcu.

Opravdano zanemarujući i stavljajući potpuno u drugi plan profesionalne reference profesorskog dvojca i fokusirajući se isključivo na političku suštinu njihovog djelovanja, potrebno je odmah sanitarno-preventivno konstatirati da bi i politički “givikt” u njihovim rukama bio u ozbiljnoj opasnosti da bude kardinalno pokvaren i uništen. Doduše, to su već i učinili najdirektnije lično participirajući u sramotno upropaštenom “Tuzlanskom plenumu”, tom spontanom, iskrenom i sjajno sublimiranom masovnom nezadovoljstvu domaće sirotinje opštom socijalnom i društvenom nepravdom kod nas. Direktno učestvujući sa svojim “suborcima i drugovima” u javnoj medijaciji i upravljanju tada iskazanim hukom evropskog eha enormne ljudske pozitivne energije i nade prosvjednika, kanalizirajući i formulirajući njihove socijalne zahtjeve, pokazali su neiskrenost, nerazumijevanje, nesposobnost, amaterizam, šlampavost i, u konačnici, gotovo kolaboraciju sa tadašnjom zakonodavnom kantonalnom vlašću. Kroz nezamislivo odustajanje od pravovremenog traženja radikalnih zahvata u ključnoj zakonodavnoj sferi autonomnih “državnih” prerogativa Skupštine TK i naknadnim direktnim učešćem svojih “suboraca” u formiranju sramne petokolonaške tzv. Vlade eksperata, koja će postati plenumaški “glogov kolac”, postali su (ne)svjesno i grobari najsvjetlijeg “pokreta narodne nade” nesagledivog pozitivnog potencijala u postratnom periodu. Njihova razvikana direktna “demokratija i uzimanje stvari u svoje ruke” anarhističko-ranokomunističkog zadaha preko noći se pretvorila u političko smeće, sramotu proćerdane prilike i ciničnu sprdnju po lokalnim političkim kuloarima TK.

Ipak, ne osjećajući bilo kakvu lokal-historijsku odgovornost, ovaj vrli dvojac epohalnog ega 2014. godine neuspješno se okušava na Opštim izborima na listi infantilno-anahrone Komunističke partije u “vlasništvu” bankarsko-tajkunskog penzionera Z. Mihajlovića i vrlo uticajnog člana predsjedništva organizacije “Most Istok-Zapad” novoosnovanog derivata poznate “Trilaterale”, vjerovatno, ezoterično-masonske provenijencije. Programski, tada ključni, izborni slogan je bio oštro i principijelno “suprotstavljanje nacionalistima i lažnim socijalistima”.

Konačno, nakon historicističkih socrealističkih hvalospjeva dubla Nikšić-Komšić svojim novim članovima, ovi potonji su (be)skrupulozno objasnili sopstveno formalno “svaljivanje” baš direktno u krilo “lažnih socijalista”, kako drugačije nego u duetu: “Nas dvojica imamo jednako negativnu percepciju stranaka, strančarenja, stranačkog svrstavanja i veoma smo kritični prema greškama koje svjesno i kontinuirano čine stranačka rokovodstava”.

Amin. Treba im vjerovati. Valjda. (Piše: Derviš ČIČKO)

4 Komentari

  1. Ova dvojica lijepo žene pozapošljavali na fakultetu, pa im sad malo htjeli bi zajahati Univerzitet ko što je Bego zajahao kanton…Ista prodavači magle. Puna im usta naroda, a kad su prosjaku dali marku!?

  2. Svi smo mi učesnici ovih “historijskih događaja”, aktivni ili pasivni, nijemi ili glasni, jednake prilike da svojom aktivnošću utičemo na tijek događanja.
    Nego, dugo sam se dvoumio da li da napišem mali osvrt na kolumnu meni omiljenog, domaćeg, kolumniste. Ipak, držeći se postulata da se kultura dijaloga i smisao demokracije ogleda i u tome, da i ako se ne slažemo sa nečim od nekoga izrečenim, respektujemo mišljenje druge strane, evo me.
    Da se razumijemo, pisac ovih redova nije bio glasač niti jedne stranke gdje su “dvojica drugova” doplovila, ali ima potrebu da istakne, u svemu tome, dvije stvari.
    Apelacija za ocjenu ustavnosti postojećeg Zakona o stečajnom postupku, koja je, ujedno, i pobjeda tisuće obespravljenih radnika čije su firme uništene u stečaju, djelo je, prije svega, prof. Begića.
    Drugo, svjedoci smo trogodišnje donkihotovske borbe, uglavnom 20 do 50 ubogih, nesretnih i neshvaćenih radnika Fortune, TTU-a, hotel “Tuzle”, Guminga… Svake srijede, “k’o zadnja para”, okupe se oko Suda, na pristojnoj zakonskoj udaljenosti, ukazujući na nepravdu, sporost i neefikasnost sudske i zakonodavne vlasti. Oni su savjest i sramota našeg društva. Od akademske zajednice i inih intelektualaca, što mislite ko je stao, popričao i podržao ih? Edin Delić i Zlatan Begić.
    U ovoj uzavreloj društveno-političkoj situaciji, kao i u ovom “zimsko-proljetnom” prelaznom roku, taj dvojac, ipak mislim, ima kapitalnu prednost i veliki broj navijača. Iz jednog prostog razloga, koji uglavnom dovodi do uspjeha, vidljivog na banalnom primjeru “čašice” obespravljenih radnika.
    Odavno su sišli među ljude. Obične, male ljude. Dugoročno, to je u politici najisplativije, a i donosi rezultate.

    • Pristajanje na krajnje neukusne i očigledne banalnosti političkog javnog nastupa uvijek govore o kvalitetu suštine opredjeljenja i (ne)iskrenosti krajnjih namjera.Estradno podilaženje,po svaku cijenu,glasačkom tijelu i napadno celebrity jeftino insistiranje na prisustvu u javnosti u cilju ostvarenja izborno-političkog uspjeha postaje, obično, svrha samom sebi i u konačnici, nakon postizanja tog izbornog cilja, stvarno i ostaje šuplja demagoška ljuštura u realnom političkom životu. Pojednostavljeno rečeno, način osvajanja i puta prema političkom legitimitetu kroz političku borbu uvijek je siguran znak namjeravanog stila vršenja praktične političke vlasti. Proklamirani cilj,u pravilu, postaje neostvarena želja i dramatično se revidira “objektivnim stanjem”, dok demagoška sredstva za njegovo ostvarenje postaju prakticirajuća politika. Nema potrebe da se privatna, čak i iskrena, nakana konkretnih pojedinaca za boljitkom promatraju izvan dosadašnjeg realiteta našeg života, pa čak i teoretske utemeljenosti. Subjektivni stav “političkih swingera” o sopstvenom javnom “poslanju” ne mora značiti ništa relevantno van tog osjećaja, pošto politiku vode stranke po svojoj hijerarhijskoj organiziranosti a ne pojedinci u njima. To je stvarni limit svakog od njih i nepotrebni su pokušaji objašnjavanja da to nije tako i u njihovom slučaju. Malo više senzibilnosti u javnom nastupu spram isforsiranih obećanja imaginarnoj “radničkoj klasi i poštenoj inteligenciji” a više samosvijesti o sopstvenoj političkoj autentičnosti van akademskih sfera, samo može pomoći njihovom pravom profiliranju. Svijet i reference akademskog univerzuma, od momenta političkog organiziranog angažmana, postaju drugorazredne u odnosu na sasvim drugačija, politička mjerila. Svakako da, generalno, odnos javnih ličnosti prema kritici sa kojom se uopšte ne moraju slagati, ponajviše govori o njihovom suštinskom političkom kapacitetu raspoznavanja i značaja javne i privatne odgovornosti i njihovog razdvajanja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here