San i java: U (ne)jedinstvu i jeste snaga SDA

2
492

Potpuno je irelevantno da li je tzv. raspad SDA djelimično stvaran ili virtualan i kakva je percepcija raznoradnih ex-cathedra zluradih ili dobronamjernih kibicera o nivou i direktnom uzročno-posljedičnom uticaju Bakirovog intelektualnog i organizacijsko-političkog kapaciteta na ta događanja. Ne bi trebalo imati isuviše euforično katastrofičarski pristup i a priori prihvatati isuviše pojednostavljenu analogiju između krvničkih svađa oko unutarstranačkih moći u vrhu SDA i “proklizavanja” parlamentaraca prema tzv. neovisnim, sa njenim pretpostavljenim ovogodišnjim lošim izbornim rezultatom. Fenomenologija ove fatalno skoliozno degradirane “kičme države BiH” značajno je opsežnijeg ubuhvata.

Sasvim je neozbiljno ne respektirati više puta dokazanu “stabilnost glasačkog tijela” ove stranke, ili šta li je to već, najvećeg konstitutivnog naroda u BiH zgrčenog na poražavajuće mizernom i klaustrofobičnom procentu “teritorija pod kontrolom Armije BiH”. Nažalost, upravo je tako strukturirana i politika SDA: uskogruda, lažno nacionalno emancipirajuća, arhaično neobegovski iskompleksirana, sistemski ćiftinski korumpirana, bezidejna i ideološki, ali i historijski, propala “kao otoman”. Ono što je oduvijek, inače, i drži na životu je ruralno, homogeno vrlo čvrsto vjersko-džematski strukturirano glasačko tijelo i divovski, gotovo do perfekcije difuzno razgranat, sistem trošenja stotina miliona KM javnog novca na servisiranje strogo kontroliranog glasačko-činovničkog aparata i njihovih “zavisnih” članova. Ukoliko se po istoj matrici na sve to nadogradi i 1604 boračka udruženja i bogapitaj šta sve ne, tada je, manje-više, njihov izborni rezultat poznat unaprijed na višegeneracijskoj, a ne nekoj pišljivoj četvorogodišnje mandatnoj osnovi. Podrazumijevajući sjajno sinhroniziranu saradnju sa druga dva “legitimno-konstitutivna naroda”, čini se da su gotovo nepobjedivi u svojoj politički autističnoj paralelnoj stvarnosti.

Ono što je paradoksalno, svakako je činjenica da se radi o efikasnoj kontroli najviše 15 do 20 posto ukupnog glasačkog tijela, pretvorenog u apsolutnu dominaciju u efektivnoj izvršnoj vlasti i trošenju javnog novca. U stvari, na socijalnoj razini, 70 ili 80 posto opravdano nezadovoljnih, sopstvenom gubitničkom apatijom, političkom komiranošću i dramatičnom glasačkom apstinencijom, omogućavaju i servisiraju više nego zadovoljavajući životni standard “ogromne” manjine (polu)korumpiranih discipliniranih stranačkih glasača. Naravno da je jasno da se na promjenu tako budžetski-interesno formirane “glasačke mašine” može uzalud čekati “ljetni dan do podne” ili već protekle 23, ali i slijedeće 123 godine.

Pitanje političkog reanimiranja uspavanog glasačkog diva običnih ljudi, gotovo uništenih životnom bijedom i gotovo dotučenih nezamislivim, neselektivnim egzodusom cijele generacije mladih ljudi, ostaje u rukama opozicionih, uglavnom tzv. građanskih stranaka, njihovog entuzijazma, shvatanja historijske odgovornosti i hamletovske dramatičnosti vremena u kojem živimo. Gledajući sa tako “zahtjevne” razine na političku stvarnost, ponekad se čini da aktuelno razjedinjena opozicija u egoističnoj borbi oko ničega, fragmentarno, i zaslužuje ovu mobutuovsku civilizacijski ponižavajuću vlast. Uostalom, nekapacitiranost postizanja mizernog konsenzusa oko tek pretpostavljenog “zeca u šumi”, nije baš obećavajuća za neka veća postignuća.

Vrag iliti šejtan nije uvijek samo u detaljima: sadašnja krajnje zabrinjavajuća nesposobnost “krupne” opozicije, kako god je zvali, posebno u Federaciji BiH, da makar i na simbolički izgrađenoj razini, ponudi vjerodostojnu i konzistentnu postizbornu nadu u neku novu vlast, samo dodatno kapacitira SDA da može komotno biti i beskrajno razjedinjena i posvađana. Ali, pobjednička. Transverzala “nepobjedivosti najveće stranke u Bošnjaka” od Šepića, Ahmetovića i Sokolovića, Konakovića, Ademovića etc. pa preko anonimnog Demirovića i sataniziranog Kuke, vodi pravo u Bakirovo toplo roditeljsko krilo.
Sve ostalo su detalji. Nevažni.

Građani neglasači su na potezu: glasanje ili politički suicid. 2018. Derviš Čičko

2 Komentari

  1. Ma Dzaba Čičko trošiš papir, SDA je proslost i to je čisti game over !
    Sin Bakir je sa Hodžama, neradnicima (poslanicima i bošnjacima za raju)
    i odsustvom radnicke, socijalne kritike a posebno razumijevanja za drugačije mišljenje i uvijek potrebnu samokritiku unistio ono što mu je Babo izgradio i očuvao.
    Ma nije se ni očekivalo ništa drugo.

  2. Dragi Čičko!
    Valja reći da su SDA samo početno gradili demokratski nastrojeni ljudi što se odnosi i na ostale nacionalne stranke a da su poslije toga njihovu priči preuzele crkve, katedrale i džamije i da su sada i sveštena lica posebno kod Bošnjaka ostrašćeno krenula u vlast. A država čija su perspektiva hodže i doktori, pope i učitelji nikada ni u jedno vrijeme nije dogurala do kraja. Bogoslovija i medresa i bogoslovnih fakulteta nikad više a i nemorala bome isto tako. TK ima sreću da se pojeve provincijalno kapriciozni koji traže da se izmire računi i da novac jednog cijelog bužeta od kraja rata pa do sada TK su otele Sarajlije . U haraču su učestvovale sve Vlade svih provijencija. Neka nebude da Tuzla radi a Sarajvo se gradi. Vrijeme je da i Tuzla progleda makar uz pomoć Banovićana. Jaske, Rančići, Salke, Seje i ostali poteško će opravdati ove konstatacije jer stiglo se da Tuzle nema ni u pomenu kad su regije u pitanju. Zato nek se trese!!!!!!!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here