San i java/ Šta da se radi: Iskustvo Weimarske Republike

11
682

Tiho i nenametljivo, ali ozbiljno nagoviješteni potencijal relativne pobjede još uvijek i (ne)formalno neetabliranih “građanskih stranaka”, ustavno proetnički osuđenih na geografsku i parlamentarnu razuđenost, svojom ideološkom i organizacijskom razdrobljenošću zasigurno već sada proizvodi pravu poplavu (ne)opravdanih kontroverzi.

U stvari, one se u puno značajnijoj mjeri mogu vezivati za sam političko-pragmatični koalicijski postizborni kapacitet, dinamiku, efikasnost i riješenost za društveno pozitivnu “upotrebu” izborne pobjede, a mnogo manje za razinu vjerovatnosti njenog ostvarenja. Pojednostavljeno govoreći, čini se da je puno jednostavnije pobijediti, nego moći, znati i stvarno željeti kvalitetno politički i višegeneracijski presudno iznutra začiniti uvijek neizvjesnošću kipući bosanski lonac. Ponekad je sasvim suvišno i spominjati da je naša zemlja već koju stotinu godina, izuzimajući nepunih pola stoljeća pax-Jugosloveni Titove epohe, osuđena na potpuno iščašeni status quo čekanja na neki novi mirnodopski rat, kao što je aktuelni nacionalistički, u interegnumu stvarnog krvavog oružanog sukoba.

Potpuno haotične unutrašnje političke prilike, nepodnošljiva dubina bijede, beznađe i predominantno nepovjerenje stanovništva u dramatično korumpiranu i otuđenu gotovo kompletnu državno-birokratsku strukturu, neodoljivo podsjećaju na neka davna prevratnička, predrevolucionarna vremena pravne anarhije a i latentne nade u nadolazeće promjene. Naravno da je takva vrsta historijske parabole ponajviše simboličkog dometa, ali potencijal nepredvidljivih i ozbiljnih socijalnih nemira kod nas zasigurno postoji već duže vrijeme.

Osvajanje vlasti tzv. građanskih stranaka u Federaciji BiH na narednim oktobarskim izborima, bez pretjerane pretencioznosti, sasvim izvjesno bi ih suočila sa dramatičnim dilemama formiranja, ustroja i održanja vlasti strukturalno sličnih onima koje su dočekale “republikance” proglašenjem Weimarske Republike 1918.g. u Njemačkoj. Kao i onda, kada je “ideja Weimarske Republike nastojala postati i stvarnost” u potpuno insajderski i autsajderski neprijateljskom okruženju, ideja sudbonosne neminovnosti uspostavljanja stvarne vladavine normi pravne sekularne države kod nas, nema baš puno manje neprijatelja, posebno insajderskih. Neshvatanje novoformirane republikanske vlade neminovnosti racionalnog, ali generalnog demontiranja moćne administrativne birokracije, uključujući i sudsko-represivni aparat, pretvorilo se u fatalnu pogrešku koja će ključno doprinijeti slomu Weimarske Republike i legalnom dolasku Hitlera na vlast (“Weimarska kultura”, Peter Gay).

Pronalaženje brze i efikasne zakonske procedure slamanja naše domaće, uglavnom nacional-desničarske, korumpirane birokratske nemani na svim nivoima, koja guta daleko natpolovični obim bruto društvenog proizvoda, biće pitanje svih pitanja i odrediće sudbinu buduće vlade “građanskih stranaka” u FBiH a i one neke drugačije na državnoj razini. Neminovna radikalnost “biti ili ne biti” ovog zahvata, s obzirom na društveni značaj, ne mora po svojoj dramatičnosti i posljedicama biti daleko od negdašnjih “crvenih zora i revolucionarnih prevrata”.

Ako tako ne bude, onda ćemo ih se možda samo sjećati kao grupe “slučajnih prolaznika” iz oktobra 2018. godine, nažalost, “koje je povijest za kratak, vrtoglav, prolazan trenutak natjerala u središte zbivanja”. Upravo i simbolički identično iskustvu Weimara. Uostalom, za većinu nas, već je potrošeno “svo vrijeme ovog svijeta”. Možda i “onog drugog”, djelimično.

Da li ima više ko i čekati bolje dane: svi su otišli ili se spremaju. (Piše: Derviš ČIČKO)

11 Komentari

  1. Ne znam vala Dervise ako ce lideri tog gradjanskog bloka biti imamovic bijedic niksic komsic tek smo onda nadrapali pa vidi se su gladni vlastl a o ovima iz sda sbb da i ne govorim.ne zna covjek za koga bi glasao

    • …mozda sazna… (i spozna)… Kao nikada do sada, mi u TK, imamo priliku. Hocemo li je, al’ iskreno? Vidjecemo.

  2. Niksic moli boga (iako je ateist) da ne pobijedi na izborima, bolje petak u opoziciji nego odluciti o bilo cemu….jadna je ljevica, ni za onanije vise nije sa ovakvim SDP-om….dakle, sta nam preostaje – salonski ljevicarizam “Nase-vase-cije” Stranke pojacane Beslagicem koji se do sad samo znao brinuti za svog Muchu u Zagrebu, ili, gola pohlepa SBB kojoj se klanjaju novoprogledali intelektualci, od UKC do banovickih rudnika….ja cekam da se pojave anarho-liberali, nek’ se ovo sve svrsi jednom zauvijek !

    • Stvar, ili problem, je upravo baš u ciničnom kibicerskom komoditetu tipa “ne mogu me tako malo platiti, koliko ja mogu malo ili “ništa” (ne)raditi”, koji vrijedi i za kontroverznost glasačke apstinencije sistemom “uvrijeđene seoske mlade”. Sasvim opravdana razočaranost u politiku kod nas i pasivno odustajanje od nje, neće riješiti ništa, pa čak i manje od postojećeg: stvari se nisu nikada, pa ni sada, same rješavale i nije jasno ko je to ako to nismo mi, koji de facto plaćamo ovu cijelu pljačkaško-mafijašku bulumentu. Uostalom, i najbolji od najboljih izabranih javnih dužnosnika nemaju dugoročno ugrađen “gen nepokvarivosti” i potrebno ih je kontrolirati, kritizirati i “držati na oku” ko god bili.
      P.F. Biti nečiji samoproklamirani dušmanin, pa i p…n, ne znači i automatski biti efikasan: samo trud i rad na bilo kojem polju, pa i na pomenutom, daju stvarne rezultate. I zadovoljstva Razna.

  3. Čudni su putevi politički. Do izbora je malo više od pola godine i slijedi, a i već je, potvrda ili borba za glas odanog, običnog, ali i kolebljivog glasača. Slijedi trakavica, obećanja, i to često nerealna, laži, uvlačenja, presipanja iz šupljeg u prazno, niski udarci…Teško je tu biti pametan. Praviti se da čovjek ne vidi i da mu je svejedno, ne može.
    Na sve to, kao šlag na torti, činjenica da je kompletno stanje u društvu alarmantno. I to, više nego alarmantno. Mirisalo mi je na vruće proljeće ili ljeto, ali nešto nisam siguran ni u kraj ove zime. Bojim se i sutrašnjeg zadnjeg dana februara. Opravdano, ljudima je prekipilo. A ovi drugi, oni koji su na vlasti, kao da ne vide. Slijepi, bahati, nezasiti, bez obraza…
    I kako, kako ljudi, skinuti tu bagru iz fotelja? Ako, ponavljam ako, za ovih nešto više od šest mjeseci ne dođe do promjene vlasti pod pritiskom, jedino je moguće mobilizacijom, dogovorom i ustupcima, onoga što je ostalo zdravo ili se zdravim zove. I kod tih što imaju indiciju da se udruže, spajaju ili su se spojili u jednu građansku opciju ima dosta bolesnog tkiva, koje u svakom momentu može metastazirati i uništiti sve oko sebe. Nadam se, iskreno, da do toga neće doći. Ima tu pametnih, lukavih, promućurnih i poštenih glava. Valjda će prevagnuti i uzeti volan u svoje ruke. Još ako vozači budu, prije svega mladi ljudi, neiskvareni, razumni, bez tereta prošlosti na svojim leđima i u svojim džepovima.
    Inače, ako se to ne desi, mogli bi se svi mi uvjeriti da ima i gore od ovoga danas. Što se tiče tog filma, bez mene. Ja više, ni kao statista, ni kao gledalac. Dosta sam se nagledao filmova u ovom kinu, bez grijanja sa klimavim i polomljenim stolicama. Ovaj bi mi bio previše. Uistinu, previše.
    Kako rekoše knjiški ljudi: Sapienti sat.

  4. Jasna mi je poruka, da treba birati da bi radili, ali teško je očekivati tko god da pobijedi da će raditi u korist naroda, uglavnom se radi u korist budućih izbora. Nema sumnje da autor, kao materijalno i intelektulno nezavisan, vjeruje u snagu i mogućnost promjene, ali svjedočanstvo jednakog modela vladanja u Tuzli i Banovićima odvraća me od vjere u promjene. Uglavnom su ljudi u politici radi vlastitog interesa, uvijek spremni zaklati vola, zbog šnicle.

    • Da. Ali onda ne preostaje baš puno. Nema potrebe vjerovati političarima ni prije, a posebno poslije izbora, i kulturu njihove javne političke odgovornosti moguće je uspostaviti jedino stalnim aktivizmom, koji nema svrhe niti stvarnog značaja ako se završi tačkom na displeju računara.

      • Bojim se da bi moj, ili nečiji drugi ulazak u politiku uvijek završi kao junak iz romana 1984: “Volim te Veliki brate”.

  5. Treba istini pogledati u oci.tuzlu nikad nije zajahal nijedna stranka osim sdp a ko je kriv tuzlaci.jos kad mi neko kaze nema boljeg od onog smrada imamovica dodje mi da povratim.neka doktor mirnes pokaze ponovo nalaze pa da vidimo ko vodi grad.a onaj mali mis mekinjas memprom nije i jasno kako se uvukao imamovic u guzicu malen je al ima ga a ovaj usukan ko lisiciji k . . . .

  6. Ljevica j program. Nemamo stranku, niti buket stranaka koje pred izbore nude da smanje javnu potrošnju. U Europi se za plate javne uprave troši pet do sedam posto BDP-a. Kod nas već 14 posto, plus razne druge feudalne beneficije “javnih haračlija”. Mi ih plaćamo relativno duplo više nego što košta deset puta efikasnija javna uprava u razvijenoj Europi. Korupcija “pojede” najmanje 1,5 milijardi javnih prihoda. U Europi na 1.000 građana dolazi jedan državni službenik, a kod nas na 52 “kmeta” je jedan “subaša”. Pored ogromnih akciza (poreza) koje krade vlast, imamo skoro 3.500 parafiskalnih nameta. To je samo par idotskih utega koje su nam nametnule ove profašističke vlasti u BiH, a ljevica zasad ne poručuje da će to ispraviti, ako za nju glasa većina. Ljevica će bti politika koja bude skidala kuluke sa raje, a ne da se kreće “desnom štrekom”, koju je trasirala tronacionalna kriminalna oligarhija.Nakon svega – “hvala lepo” – kako sam čuo da govori ovaj lider PDA Senad Alić, kada je zasijedao “medžlis” TK.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here