San i java: Naša umorna licitarska srca

0
135

Kada za koju svjetlosnu poligeneracijski protraćenu godinu u zemlji bosanskoj, koju svi iskreno i beskrajno volimo, a u kojoj, opravdano, gotovo niko nije spreman da živi, budu stvarno riješeni “ozbiljniji problemi”, ustanovićemo da gotovo više nikom to neće biti važno. Svi oni koji nisu mogli ili nisu htjeli, da prokletstvom doživljenog produženog rata u miru odu za svojom djecom, unučadima ili rođacima u egzil, odnijeće u grobove u svojim nevinim licitarskim srcima neutješnu tugu i nikad prežaljenu ljubav prema svojoj domovini. I ništa značajno im ne stoji na tom putu kao zadnjoj fatalističkoj utjehi, izuzev četiri do pet hiljada konvertibilnih maraka sa “uključenim nepovratnim PDV-om krajnjih korisnika” razasutih po gluhim i nijemim grobljima uzduž i poprijeko Bosne ponosne. Ipak, ne treba biti na kraj srca i pesimistički naheren: djeca su uvijek tu kada zatreba i kada su voljeni roditelji u definitivnoj (ne)prilici da ne mogu pomoći i tada svojim potomcima iz, navodno, objektivnog razloga. I, poželjno je, da nije sezona godišnjih odmora baš u punom jeku da se ne bi ženirali i nasekirali. Valjda neće biti takve (ne)sreće koja se ne može odgoditi.

Ako neki od nas i nisu bili ponajbolje obaviješteni da je domaći “smak svijeta” odavno počeo, nisu to mogli, konačno, ne primijetiti barem nakon koje desetine hiljada starijih tinejdžera i mlađih srednjogodišnjaka sa djecom u rukama, torbama na leđima, pasošem ili putovnicom pod pazuhom i “gutom ljepote u stomaku” na migrantskom putu prema EU-idili i “mrskim kapitalistima”, putu bez povratka.

A ne može se reći da nismo probali i socijalizme i kapitalizme, ratove, pogrome i pokolje, ustaške četnike i četničke ustaše, balije i palije, pape, reise, biskupe i nadbiskupe, heroje gore od antiheroja, izbjeglice i prebjeglice, predziđa i podziđa kršćanstva, Pakistance i Irance, Turke i poturice, Amere, SIS-ovce i AID-ovce, MOSAD-ovce i CIA-še, raspamećene vehabije i selefije na “Allahovom užetu”, sunite i šiite, izdajnike i predajnike, radodajke i svetice, mirotvorce, ubice i haubice. Možda je neko zavolio ilahije, kaside i VIP-lože prvog safa, obaška-mezare u džamijskim haremima, “hiljadu džamija” u jednom životu, sunete i farzove, derviše i hafize, ezane, hudbe i salavate i veeelike Bošnjake sa Bosnom u srcu i tegobno zarađenim stomilionskim ratnim i poratnim imetkom na sopstvenim nejakim plećima. Ne treba zaboraviti Dodika, Karadžića i Mladića, Čovića, Tutu, Štelu, doktora Prlića sa “šestorkom” i UZP-e, ponosne polietničke ratne zločince, 250 hiljada mirnodopskih “boraca” ARBiH, Harisa, Zlaju, Aliju, Bakira i Sebiju, Fahru, Ćelu, Cacu, Turkovića, Keljmendija i Čauševića. Ili možda dominira ponos bez predrasuda da su Bošnjaci napokon “svoji na svome”, “da Srbi imaju još jednu državu pored Srbije” ili “da legitimna Republika Herceg-Bosna nije nikad ni prestala postojati”, a i uvjerenost da će, bogami, Željko Komšić u narednom mandatu svojim zlatnoljiljanskim prsima, ako izbjegne prijetnju “golim metkom” u nedefiniranu zonu boli od svojih krvoločnih protivnika, po ko zna koji puta dovesti sve stvari u maliganski red kod nas, a i šire.

Pored ljubavi prema domovini “jednoj jedinoj”, politike, bijede, sirotinje, lopovluka kao načina partijskog i običnog života, “Đeke”, Džumhura i Amela Tuke, tuzlanske “Panonike” i “države od Baščaršije do Marindvora”, trebalo bi ozbiljno računati na 500 hiljada nezaposlenih, uprosječeno godišnje 480 samoubica, dramatično negativan natalitet i, možda, preko 40 hiljada po godini “komada bijelog roblja” modernih bosanskih apatrida strategijski razasutih po bijelom svijetu.

Čini se da smo u odavno poznatom procesu dešavanja asimiliranja i “nestajanja naroda” i da ćemo se relativno brzo pridružiti podužoj listi historijski izgubljenih nesretnika slično Avarima, Hetitima, Aramejcima, Hazarima, Natabejcima, Vikinzima, Ligurima ili Sabinjanima. Možda Hrvatima, Srbima ili Slovencima. Ko zna.

Doduše, utjehe radi, nestaće sa nama i političara sa svojim metresama, parama i kućama, lopova, ubica i heroja, šehida i ovog začudnog vidljivog dunjaluka. Sve će prekriti indolentna tišina zaborava i vječnosti kada se istina i laž, hrabrost i kukavičluk, dobrota i zloća, pamet i ludost susreću pomireni u beskonačnosti i beznačajnosti ljudske bezimene prolaznosti.
Do tada je, sve dok su tu, u njihovim mladim rukama i našim umornim licitarskim srcima. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here