San i java: Muhamed Mujkanović i naša usamljena srca

0
384
Piše: Derviš ČIČKO

Muhamed Mujkanović je živio sa nama, tugovao, radovao se, pjevao nam i punog i krajnje tragično prepuklog srca ne dopuštajući niti jednog trenutka da padnemo u melanholiju ili malodušnost, te da pomislimo da njegova pjesma nije, u stvari, i naš zajednički život sam po sebi, njegov spas i da je neponovljivo darovan svakom od nas kao zajednička, nedjeljiva sumatraistička cjelina. Svojom jednostavnom nesebičnošću i ljudskim fatalističkim prihvatanjem svega što život donosi, posvjedočio je njegovu suštinsku smislenost bez obzira na vremensku limitiranost ljudskom smrtnošću, potvrđujući na taj način i misao vanvremenskog Danila Kiša. I stvarno, ipak, jeste „privremena patnja trajanja vrjednija od konačne praznine ništavila“.

Nerazumljivi domaći pučki običaj zabrinjavajuće brzog i olakog zaboravljanja kulturološki značajnih ljudi, događanja i rušenje zdanja ambijentalnog nasljeđa, koliko god se mogao opravdati životnom bijedom i sveukupnom neizvjesnošću, ne bi trebalo i oficijelno da postane način ponašanja, pošto je to put prema zlokobnoj kolektivnoj amneziji historijskog sjećanja uništavajući tradicionalnost kao osnovno bogatstvo duhovnog življenja. Postaćemo, ako već nismo, kulturološki „delinkventi“ i saučesnici uspostavljanja nečasnih standarda štovanja samo banalnosti novokomponiranih vrijednosti „od prije nekoliko dana ili političkih mandata“ bez uvida u širi kontekst i bez bilo kakve pozitivne kritičnosti.
Svakako da je kultura sjećanja generalni temelj transkulturalnosti, tj. međugeneracijskog nasljeđivanja tih vrijednosti učenjem i to je jedini način da sačuvamo zajedničku duhovnost, koja ne mora nužno biti elitistička, i da ne padnemo u neoliberalno-konzumerističko neodivljaštvo bogaćenja idealom „gramzivosti kao vrline“ uz odsustvo ljudskosti i altruizma.

Fenomenološki ne postoji fragmentirano elitistička ili „primitivna“ kultura, nego postoji samo njezin drugačiji doživljaj i oholo je unaprijed proglašavati i aktuelnu popkulturu manje vrijednom ili efemernom, uostalom, i sadašnja klasična muzika je svojedobno služila za sakralne svrhe, zabavu i uglavnom je rađena prema narudžbi i željama raznoraznih mecena.

Ono što nam je, koliko do juče, Muhamed Mujkanović poručivao preko svoje „Emine, u majke jedine…“ da „…mome srcu sada treba srce drugo, usamljeno neće izdržati dugo…“, svakako da nije kafanska banalnost novokomponirane sevdalinke. Simbolički, naša srca jesu u ovom bezdušnom vremenu kapitalističkog kanibalizma beskrajno sama i usamljena i baš nam nedostaje Muhamed, njegova „Emina“ i autentično neponovljivo „raspukli“ i raspjevani glas iskrenog srca. I nećemo izdržati još dugo zaboravljajući i razbacajući u zaborav vrijednosti, uključujući i potonje, koje smo samo privremeno „posudili“ od svojih roditelja da bi ih predali onima koji dolaze.

Konačno, antitezu pesimističkoj rezigniranosti gubitništva, kao pitanje životnog optimizma, neumoljivo promovira D. Bonhofer, njemački svećenik i mučenik obješen krajem 2. svjetskog rata u konclogoru, govoreći: „Možda će Sudnji dan biti sutra. Tada ćemo rado obustaviti rad za bolju budućnost, ali ne prije toga.“ Ili na malo drugačiji kosmopolitski način univerzalne ljubavi kao lijeka protiv svih usamljenih srca: „Ti si alem, ti si sjaj /srcu mome lijeka daj/ da te ljubim samo ja, Emiiiiiina…“

To vrijedi i za sve nas. Za nezaborav. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here