San i java: “Moj ummete” i tuzlanski 25. maj

2
591
Piš: Derviš ČIČKO

Vrlo vjerovatno se može sasvim slobodno i bez posebne rezerve konstatirati da je, u najmanju ruku, izuzetno neprikladno održavanje jubilarne desetogodišnje Centralne predramazanske manifestacije “Moj ummete” u Sarajevu, u dvorani imena znamenitog Tuzlaka Mirze Delibašića, baš na dan nezamislivog masakra, mahom, mladosti Tuzle na Kapiji u najužem centru Grada, 25. maja. 1995. godine. Iz malo jednostavnije, a direktnije, perspektive sasvim običnih Tuzlaka, porodica žrtava i svjedoka tih događanja, tj. onih koji su bili za vrijeme zadnjeg rata u Gradu, i ostali, barem naizgled, živi, mogu se izreći i mnogo radikalnije negativni atributi i ozbiljno prigovoriti kako sveukupnoj formalnoj hijerarhiji duhovno-vjerskih islamskih institucionalnih autoriteta, tako i svjetovnim vršiteljima javnih funkcija kod nas od razine Federacije pa naniže do Grada.

Naime, postavljanje jednostavne, i u ovom slučaju, sasvim prihvatljive analogije teško je zamisliti da bi se iko, koliko god se mogao zagrnuti vjerskim autoritetom bilo kojeg obima i snage usudio da organizira “…veliki koncert duhovne muzike islama uz učešće najboljih i najpoznatijih učača Kur’ana, solista, horova, orkestara ne samo iz BiH, nego i cijelog svijeta…” npr. 28. avgusta, baš na dan drugog masakra na sarajevskoj pijaci Markale. Na što bi ličilo i pominjanje sličnih “koncerata” 11. jula i u danima održavanja dženaza u Potočarima žrtvama Srebreničkog genocida? Čak i spominjanje “preko 400 izvođača od Mašrika do Magreba, što horova, što orkestara, što solista u izvođenju duhovne muzike i hafiza koji će učenjem Kur’ana učiniti da ta noć 25. maja bude nešto što će se dugo pamtiti, respektabilnog organizacijskog tima i pod vrlo visokim pokroviteljstvom…”, zvuči potpuno nedolično, ako ne krajnje nepristojno i opskurno.

Radi se o tome da će se u Tuzli ta ista noć 25. maja beskrajno dugo pamtiti kao gotovo apsolutni “smak svijeta” i ostvarenje suštine sublimiranog zla, duboke tame nečovještva i još dublje tuge i boli zbog okrutnog pogubljenja naših najmilijih gotovo pred našim očima. Te noći su po hodnicima bolnice na Gradini u potocima krvi raskomadanih tijela djece ovog grada, njihovi roditelji, braća, sestre, rodbina i prijatelji pokušavali da prepoznaju i pronađu svoje unesrećene, moleći Boga, kako god ga zvali, da ih ne pronađu u tom ponoćnom hororu nezamislivog straha, očaja i nada.

Prizivajući te strašne slike svakog 25. maja potpuno je nepotrebno, suvišno, a možda i blasfemično, ne izreći vrlo jednostavan sud i ultimativni zahtjev za priznavanjem i održanjem pijeteta, poštovanja, saosjećanja i krajnje ljudske skrušenosti spram ove naše nepodnošljive nesreće i tuge. Suvišno je i neprikladno sve izvan toga, pa makar se zvalo na bilo koji način i bilo posvećeno bilo kome i bilo čemu: neutoljiva ljudska tuga je mjerilo svih stvari, vidljivih i nevidljivih, ovog ili nekog drugog svijeta, univerzuma privremenog ili beskonačnog trajanja gdje ne postoji vrijeme.

U stomaku i u grudima samo je grč i na samo asociranje na dženazu i sahranu ubijenih na Kapiji u jedno od mračnih, jezivih ranih jutara tih proljetnih dana na Slanoj banji pod stalnom prijetnjom granatiranja. Tada je prof. Sead Avdić, jedan od čelnika tuzlanske vlasti imao nadljudske snage da izgovori slijedeće potresne rečenice: “Danas kada se posljednji put opraštamo od zločinom ubijene mladosti Tuzle, od naših mladih građana čiji je put trebao značiti budućnost ove zemlje, teško je kazati riječ utjehe i sabura…Na brdu sa kojeg se pruža pogled na vaš grad, na Slanoj banji, gdje ste mnogi u šetnji sa roditeljima pravili svoje prve korake u životu, biće vaše vječno počivalište.”

Neki drugi ljudi 25. maja u našem šeher Sarajevu “očekuju punu dvoranu a za posjetioce u VIP zonama posebne pogodnosti, kao što su parking, poseban ulaz sa dočekom i pratnjom do njihovih mjesta u VIP ložama”.

Neki treći ljudi iz odgovarajućih interesnih udruženja u Tuzli kažu, a pečatom ovjeravaju, da je sasvim dovoljna i zadovoljavajuće prihvatljiva i prigodna uvodna vjersko-koncertna “zajednička dova za nevino ubijenu mladost” na Kapiji. Kako kome. Tišina je ponekad gora i od smrti. (Piđe: Derviš Čičko)

2 Komentari

  1. Tužno, da tužnije ne može biti. Koliko malo čovjeku treba da dokaže da je čovjek, a još manje da pokaže svoju drugu stranu. Kada u sopstvenoj kući sloge i poštovanja nemaš, teško to da očekuješ i od susjeda.
    Boli, boli duša kada, u svojoj žalosti i patnji, vidiš da “neko tvoj” nema ni trunke razumjevanja. A, malo mu treba. A i u ovom bezosjećajnom i materijalnom svijetu, ništa ga ni ne košta.
    Kada shvatimo, i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, da žrtva koja se desila bilo gdje i u bilo koje vrijeme zaslužuje duboko poštovanje i našu poniznost, moći ćemo reći da smo ljudi, a u krajnjem slučaju da je ova država, DRŽAVA!

  2. Misteriozno nestade otvoreno pismo Dine Kalesica sa portala “tuzlarije” , vjerovatno zato sto je spomenuo sve ono sto boli Tuzlu i Tuzlake, a ne svidja se vehabijama iz “tuzlarija” . Na sveopstu zalost, ima nas najmanje 10 hiljada u ovom gradu koji se pozdravljamo sa “dobar dan”, moj ummete….

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here