San i java: Mahirova slutnja

0
253

Stojeći naizgled opušteno i casual-style odjeveno pred natrpanim “učioničkim” auditorijem na PMF-u Tuzla ispred prijepotopske zelene školske table i sa raznobojnim kredama u rukama, taj briljantni matematičar dječačakog lica sa Kraljevskog koledža u Londonu i sa američkim doktoratom “mirisa” tuzlanske gimnazije, postajao je svakim proteklim minutom svog izlaganja deprimirajući, krunski dokaz gigantizma gluposti naših društvenih propuštenih šansi, uništenih sudbina, života i nada. Pokušavajući da nam ingenioznom jednostavnošću osebujnog znalca objasni “neobjašnjive” savremene matematičke dileme, nesvjesno je, samim svojim pohodom Tuzle, dokazao teoriju dubine bosanske tragedije već izgubljenog vremena, neumitno projiciranog i unaprijed nizašta prodane budućnosti svih nas: svi privremeno odlaze, da se nikada ne vrate. Njihovi roditelji su samo jedna vrlo bizarna, vremenski potrošna varijabla emotivnog zaloga srca i tanjušni alibi za povremeni pokušaj matematičkog modeliranja problema agregatnih stanja politički stalno ključalog “bosanskog lonca”.

To nije bilo samo obično predavanje o “naučnoj slutnji” talijanskog matematičara Alberta Bresana kroz Mahirov uvid u fizikalna dešavanja u šoljici bijele kafe, niti je to bio sterilni ogled o univerzalnosti “optimizma” sistema i postavki matematičkog modeliranja da, po N. Lobačevskom, “…ma kako bili apstraktni (matematički modeli), jednog dana će se moći primijeniti na pojave stvarnog svijeta…” Nastojeći da nam interpretira logiku rješavanja problema matematičkim modeliranjem, naizgled, banalnih faznih prijelaznih stanja pri miješanju mlijeka i crne kafe, upravo je nesvjesno dokazivao tezu genijalnog ruskog matematičara Lobačavskog. Naime, baš je personalno dr sci Mahir Hadžić, King’s College professor, ratni zvornički maksum-muhadžir krucijalni paradigmatski dokaz da postoji univerzalno rješenje tzv. Stefanovog problema (Jožef Stefan), tj. univerzalni prototip matematičkog modela definiranja prijelaznih (agregatnih) stanja. Moguće je džehenemsku ratno-zločinačku bosansku kakofoniju potpuno iracionalnog prijelaznog stanja “borbe za život” definirati kao problem, postaviti matematički model, izvesti teoretsko rješenje aparaturom parcijalnih diferencijalnih jednačinama i sl. “jednog ljudskog života” i praktično potvrditi realitet rezultata: naš gost-predavač sa “privremenom” londonskom adresom.

Ono što će nam možda slijedećom prilikom pojasniti naš cijenjeni “zlatni bosanski dječak” moglo bi se ticati nobelovski vrijednog Nešovog ekvilibrija i teorije igara (John Nash) u varijanti “Igre nultog zbira” i dokazanog rješenja gdje je u našem političko-bosanskom slučaju, npr. “dobitak jednog igrača jednak gubicima druge dvojice i obrnuto i da je ukupna suma dobitaka-gubitaka uvijek jednaka nuli”: neka komšiji (ne)crkne krava. Ovu začudnu situaciju rješava genijalni Neš, dokazujući da samo postojanje njegovog ekvilibrija (ravnoteže) podrazumijeva da svaki (nacionalistički) igrač, znajući strategiju druga mrska dva, mora prihvatiti da neće ništa profitirati ukoliko samostalno promijeni strategiju. Upravo tako i rade: dogovaraju se i prisno, zajednički mijenjaju i koordinirano prilagođavaju svoje uništavajuće strategije beskrajnog vladanja. Valjda još samo naivni lokalni romantičarski politički urođenici i bogataške hulje-dobitnici “misle” da nije u tijeku tronacionalistički ultimativni delirij podjele naše zemlje: “krijeposnom muslimanskom državom” korigirana Drinska banovina. Ako nije de jure, onda jeste de facto.

Doduše, ostaje jedino da se ozbiljno “potuku” na izborima 2018. godine: ili oni ili mi. Znamo ko su “oni”. Ostaje da saznamo ko smo to politički “mi”. Mahir zna. (Piše: Derviš Čičko)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here