San i java: Krvavi glineni golubovi u tuzlanskoj kasarni

9
985

U jeku tzv. Majevičke operacije iz februara 1995. godine, zloglasne po, posebno, „tuzlanskim ljudskim gubicima“, a vjerovatno, bez presedana i po vojno-planerskom šlamperaju i infantilnoj nehajnosti potpuno tragičnih posljedica, na legitimnoj i „egzercirno“ primarnoj meti četničke artiljerije, za smotru je postrojeno na „pisti“ kasarne „Husinska buna“ više četa tadašnjih pripadnika 2. korpusa ARBiH, ponajviše iz Gračanice, Lukavca i sadašnjeg Doboj-Istoka. Sasvim polurutinski ispaljena granata iz majevičkih brda pala je bukvalno na glave postrojenih i u svom krvavom piru u djeliću sekunde usmrtila 21 vojnika i ranila, uglavnom teško, njih najmanje pet puta više. To su bila nečija djeca, braća, očevi, rođaci, prijatelji: ljudi, ponajbolji od nas.

S obzirom na vrlo konkretne ratne okolnosti i okruženje, potpuno neshvatljivom, neprihvatljivom i neoprostivom, a sasvim konkretnom vojno-profesionalnom bahatom i okrutnom neodgovornošću, njihovi, i životi njihovih porodica, bačeni su uludo „u vjetar“ ratne kataklizme kao usputni „strogo pov.“ izveštaj o nemilom, tragičnom događaju organizirano institucionalno tabuiziranom kao sitni, nepoželjni trač u „blistavim“ biografijama i inim pukovničkim, brigadirskim i generalskim karijerama. Raskomadana tijela po betonskoj „pisti“ nevino žrtvovanih „na čast“ nečijem tuđem specifičnom karijerističkom ludilu i naknadnom besćutnom kukavičluku orkestriranog zaborava „u višem interesu“, nakon gotovo 25 godina ostalo je tek jednodnevno, gotovo „prigodno“ polumanifestacijsko prisjećanje na sjene krvavog masakra u kasarni „Husinska buna“. Naravno, tu je i „sigurno obećanje“ da baš ove godine, nakon tolikih prohujalih, neće po ko zna koji puta ostati zaboravljeni u birokratskoj prašumi budžetskih alineja beskrajno zabrinute i izgradnjom bolje budućnosti prezauzete Vlade TK: napraviće se zasluženo i odgovarajuće spomen-obilježje.

Ali, neće: na njemu bi trebalo, pored imena i prezimena ubijenih, napisati i ko ih je izložio suvišnoj, pored svih drugih, smrtnoj pogibelji i ostavio kao krvave glinene golubove na milost i nemilost „neminovnim slučajnostima“ i artiljerijskoj ubitačnoj čeličnoj kiši, pretvarajući ih i mrtve u neželjene svjedoke naših opasnih gluposti, amoralnosti, licemjerja i „tišinom grobalja“ da, čak i u vremenskom „beskraju“ naših života, poravnaju i relativiziraju i krive i prave, žive i mrtve, ubice i žrtve, vojnike i generale, kurve i svetice, prijatelje i neprijatelje.

I uvijek kod nas u Bosni (i Hercegovini), nakon izvjesnog vremena, i stvari i ljudi i događanja slijede neku čudnu liniju neobjašnjivog transcedentalnog ljudskog „singulariteta“ mirenja sa prošlošću, sadašnjošću, pa i budućnošću i ta vrsta „kratkog pamćenja“, koliko god bila mentalno specifično ljekovita u domaćem kaleidoskopu strahota, donosi stalno svojom unutrašnjom logikom nenaučenih lekcija istu, ili vrlo sličnu, cikličnu patnju, nevolju i nepravdu. Kao i ovih postratnih četvrt vijeka: ali ne treba pristati na to.

A niti zanemariti da je i za puno manji broj „nepotrebno“ žrtvovanih vojnika, tuđe djece, znao poneki časni general prosuti službenim pištoljem po radnom stolu sopstveni mozak. Baš kao što je artiljerijski učinjeno nekima, po nečijem naređenju, vojnički postrojenim na „pisti“ u Skojevskoj tih ratnih dana februara 1995. godine.

Neka im je laka ova naša zemlja, zemlja začudnih, zaboravnih ljudi koji neće da (pre)sude sebi, pa nemaju pravo ni drugima. Primaju „bogovske“ penzije pa se i uzdaju u Allaha dž. Jednostavno i logično. Valjda. (Piše: Derviš ČIČKO)

9 Komentari

  1. Veeeeeliki kompliment, ali, naravno, samo do te razine: Krleža je tek daleki pretpostavljeni mit ultimativno intelektualnog “strahopoštovanja”.

  2. Sve pohvale za sjecanje i kvalifikacije i veliki UPITNIK,a propratio sam,”Zašto niko na obilježavanju ovog dogadjaja ne upita za odgovornost”.Znamo ko je granatirao ali koji IDIOT (sa visokim cinovima)i u koju svrhu je tu mladost postrojio.?

    • Ama, zna se ko je bio komandant kasarne tada, rahmetli, ili mozda pokojni F… P…. koji je trazio da se vojska postroji prije nego sto bi slavodobitno dobili gebiru i po kutiju cigareta prije negoli odu na Majevicu. Ko kaze drukcije, laze i nije bio tu. Ja sam bio. I mnogi poput mene. Nek im je rahmet i lahke rane ranjenima. A istina je da je u to vrijeme bilo ZABRANJENO postrojavanje u kasarnama 2. K ARBiH, po naredjenju Komandanta 2. K, Seada Delica.

      • “Samo Bosna”: Ako kazeš da si bio tu, onda pojma nemaš. Rahmetlija koga spominješ nije bio komandant kasarne, nego 1. inzinjerijske brigade. I njegove nadleznosti za kasarnu su bile ravne nuli. I nisu izginuli vojnici iz te brigade, nego iz kasnije formirane oslobodilačke brigade komandanta B. Dž. (koji nije naredio postrojavanje). A o zabranjenom postrojavanju takodjer ne znas, jer je taj drugi koga spominjes, istog dana postrojio sve ljude iz komande Korpusa na cestu ispred. I svi su čuli kada je granata pala u kasarni, mogla je neka pasti i pred komandu. Još je neke svoje pomoćnike vratio po kapu koju tada nisu imali na glavi, tek da pokaže ko je ko…Momci koji su izginuli trebali su tog jutra ići na ratište (“ući u borbeni poredak”), pa je tim više naredba za postrojavanje bila nerazumna…I dok je UNPROFOR sve snimao s brda iznad kasarne, taj isti je izdao saopćenje da su u granatiranju nastradali civili!?

  3. Kapetan prve klase godinama ne smije izaci na ulicu iz straha da ga neka od majki ne strese metkom ili aktivira kasikaru….ako neko jos ne zna, radi se o kadru Alije I., s***a pod imenom.Sead Delic !

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here