San i java: Koliko vrijedi jedan život u Tuzli?

2
673
Piše: Derviš ČIČKO

Da biste danas u našem gradu ubili čovjeka, “smirili, ugasili mu svijeću, roknuli” i sl., ili čak sami bili ubijeni, potrebno je samo da to lično žarko želite ili da to neko adekvatan i odgovarajuće “težine” poželi za vas uz pristojnu i ljubaznu zamolbu, naređenje-izvršenje, ti-meni-ja-tebi deal ili prosto da neko bude ”odrađen” za lovu šemom “ništa lično samo poslovno ili od nečega se mora živjeti”, profesionalnim sačekušama potkrijepljenim već dokazanim autoritetom AK-47, MRUD-ova, TNT-a ili sličnim argumentima. “Ruku može dati” i neka improvizirana eksplozivna naprava slične namjene.

Svakako da čovjek može biti zatučen i baseball palicama, čak i slučajno, kada se “omakne” ruka ili se pretjera u ravnosti izvršenja odgovarajućih operativnih zadataka specifične prirode. Naravno, ne morate se naknadno, a obično nije više ni važno, zamarati i prizemnim pitanjima i dilemama čime ste to zaslužili takvu osobitu čast da postanete meta ili dio nekih paramafijaških interesa za koje ne morate ni biti svjesni da postoje. Bitno je da dotični nepoćudni “miriše travu odozdo”, kako se to pjesnički kaže u probranom društvu profesionalnih ubica i sličnih mafijaških “vojnika” u prestižnim kafanama ili kabinetima “važnih osoba” pregalaca ustanovljavanja nekog novog društvenog poretka.

Takođe, nije baš neki poseban doseg društvene fenomenologije i našeg bosanskog vilajeta postojanje kancerogenih paralelnih svjetova korporativnog podzemlja striktno sistematski razvrstanog po poslovnim interesovanjim i djelatnostima konsekventno difuzno raspoređenim po regijama, subregijama, gradovima, turističkim destinacijama, kafanama, restoranima, kvartovima, ulicama, ćoškovima, selima a bogami i zaseocim etc. Oni bi trebalo da budu konstantno javno društveno proskribirani a pod vrlo pažljivom paskom represivnog segmenta vlasti i da se osjećaju nepoželjinim u našim životima i marginaliziranim ustanovljenim pozitivističkim poželjnim društvenim uzorima. Generalno, takav ili sličan odnos prema svim vrstama kriminala je u civiliziranom svijetu našeg užeg i šireg okruženja.

Ustvari, zastrašujuće je ozbiljan problem našeg društva, uključujući i Tuzlu, da ne postoji jasna linija razgraničenja između izuzetno moćnog, efikasnog i sofisticiranog organizma kriminala najgore vrste i legalnih sfera društva koje bi trebalo da budu njegova apsolutna suprotnost i negacija, a time, i neprelazna brana prema životima običnih ljudi. Kod nas se više gotovo i ne zna ko je čiji “igrač” i ko čije interese zastupa, realizira i sudjeluje u neprekidnim igrama moći, vlasti, novca i do kojih političkih sfera uticaja je pružena smrtonosna kandža svemoćne kriminalne hobotnice: bespomoćni smo.

To povremeno i indirektno nepouzdano saznajemo u slučajevima okrutnih krvavih egzekucija po tuzlanskim ulicama i danju i noću, “svecem i petkom”, javno i tajno, ali uvijek uz jasne poruke da smo nezaštićeni i ostavljeni na milost i nemilost moćnom crnom mraku kriminala i nekim njihovim nama nedostupnim interesima i ciljevima.

Paralelno, represivni zakonski aparat sa svojim ministrima, načelnicima, sekretarima, komandirima i “specijalcima” sapet ko zna kojim prioritetima i politikama i svojim internim amaterizmom negativne kadrovske selekcije, uglavnom su zabavljeni retroaktivno posljedicama svih tih događanja i, prilično često, nevještim pokušajima da se nekim fluidnim a moćnim i paralelnim autoritetima slučajno ne zamjere. Uglavnom, predaleko su od elementarnosti ostvarenja principa jednakosti svih pred zakonom i svetosti policijske posvećenosti “protect and serve”. Za sada, ono što rade na zavidnoj razini svakako je držanje radničke bijede na famoznih 500 metara dalje od prozora svojih pretpostavljenih i sličnih postignuća. To je naša stvarnost. I posljedice.

U tom cijelom vrzinom kolu i kolopletu događanja krajnje disolucije društvenih vrijednosti koje su preduslov za civilizirano egzistiranje bilo koje održive zajednice sve je moguće, očekivano i pitanje čekanja na red.

Možete biti dijete ovog Grada, otresiti i žestoki, velikog srca i tvrdih mišica, dobrovoljac i ratni veteran ranjavan u nedavnom ratu, i naknadno, još teže u mafijaškom napadu automatskom puškom na radnom mjestu pred “Omladinskim”, možete biti uposlenik obezbjeđenja lokalnog javnog preduzeća, imati svoju porodicu, maloljetnu kćerku, rodbinu i prijatelje. Sve to možete, pa još više. Ipak, to ne znači da nećete jednog dana ili noći biti mučki, krvoločno izrešeteni u strogom centru ove naše Tuzle i ostati u lokvi krvi na vrelom asfaltu nekog parkirališta: danas je nečiji život, na čudovišan način, bezvrijedan.

Kažu, navodno, da je to nešto lično između njih. Nikad nije “službeno”. I uvijek tako kažu ili da je istraga u tijeku. Naravno da organizirani kriminal ne postoji, a kamoli, pod našim prozorima. Javna sigurnost je na zadovoljavajućoj razini. Turistička sezona je u punom zamahu i sve gori od vreline. (Piše: Derviš ČIČKO)

2 Komentari

  1. Ocito je da ne vrijedi puno.odavno je ovo grad opasnog zivljenja ali nemamo svi mogucnost da nas cuvaju kao prva budala tuzle

  2. Ive više nema, a sve drugo je nebitno. Ne sumnjam da će Imamović doći na sahranu, a snosi dio krivice za događaj u “njegovom gradu” – bolje rečeno u gradu koji je podredio svojim ličnim fantazijama i potrebama…
    R.I.P. Iva

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here