San i java: Juriš na nacionalističku Bastilju straha

0
329

Početak neke nove političke epohe kod nas, ako se dogodi, biće prepoznat pojavom stranke, ili stranaka, koje će suštinski shvatati ozbiljnost sopstvenih predizbornih obećanja i koje će ih ulaskom u zakonodavnu ili izvršnu vlast stvarno i realizirati, bez obzira na blagodati jeftinog vladalačkog populizma. Koliko god ovakve tvrdnje djelovale otrcano i krajnje utopistički, radi se samo o tome da će politika tek tada postati “ozbiljna stvar” i da će se tom istom logikom okrenuti stvarima realnog, “materijalnog života” a ne, kao do sada, bavljenjem fantomskom nacionalističkom metafizikom savremenog divljaštva.

Naravno da u tom kontekstu ne postoji neka političko-prosvjetljujuća “Vis vitalis”, ali postojanje takve nužnosti na spoznajnoj društvenoj razini više nije sporno, jedino preostaje ključni problem obima i dinamike njenog narastanja i identificiranja kao realne sile radikalnih promjena, prije nego što se pretvori u autodestruktivnu, haotičnu “uličnu demokraciju gladnih stomaka”. Za sada se čini da ne postoji takav “opipljiv” prevratnički glasački naboj, bez obzira apsolutno zastrašujuće statističke, a i realživotne, pokazatelje raširenog siromaštva i bijede. Ali su sasvim očigledne latentne, ogromne socijalne društvene napetosti uzrokovane dugoročnom uspostavom potpuno nepravedne i ciljano neuređene “države nepravde i kriminala” podijeljene između lažnih etno-lobističkih političkih kamarila, koje, ipak, enormno siromaštvo i besperspektivnost više ne mogu sasvim prekriti “šovinističkim kišobranom” međuetničkih neuralgija.

U našem društvu, vjerovatno, čak i kod armije kompradorskih uhljebskih sluga ovog suicidalnog poretka, postoji sasvim opravdano, dominirajuće uvjerenje o neodrživosti postojećih odnosa koji zasigurno vode, ako nas već nisu doveli, do generaliziranog društvenog rasula i neizdržive socijalne entropije.

Naravno, primarna nada i Conditio sine qua non, jeste najmanje 70 postotno masovan izlaz na izbore i uklanjanje sa historijske pozornice, barem glavnine, nacionalističkih krvopija i pojava nekih drugačijih, “prosvetiteljskih” političkih elita riješenih da dokinu aktuelnu svepolitičku agoniju. Krucijalni simbolički prevrat, sasvim logično, ne može biti u sferi dramatično “od ovog ponedjeljka” boljeg života i vladavine pravne države, ali mora biti potpuno spektakularno personalno-kadrovski različit u odnosu na vladajuće i političke prakse i javno ophođenje u sferi odgovornosti, dosljednosti i formalne kompetentnosti. Samo takvom vrstom “antemarkovićevske” brizantne “revolucionarne promjene” u vladalačkom ponašanju i bez nepotrebnih čekanja gubitničkih “stotinu dana”, otvoriće se teški i mučni proces uspostave povjerenja, i što je daleko najvažnije, iscjeliteljske nade u neku, stvarno, bolju budućnost.

Nadati se ozbiljnom etabliranju svjetonazorno odlučnih “nekih novih klinaca” barem na građanskoj političkoj razini Kantona Sarajevo ili našeg Tuzlanskog kantona koji bi zavrijedili glasački “rizik” davanja povjerenja, nasuprot dosadašnjih političkih krkana, višeputno “provjereno” kriminogeno-zgubidanskih, civilizacijski anahronih i akademski diplomsko “vakuumski punih”.

Šire-lokalzavičajni, tj. kantonalni, tako željeni izborni “juriš na nacionalističku Bastilju straha”, seljakluka, nekulture i neoprostivog primitivizma, teško da ne mora biti vezan za ključni tuzlanski građanski potencijal od nešto više od 113 hiljada uljuđenih biračkih “jurišnika teško naoružanih” dosadašnjim političkim, i svakojakim drugim, poniženjima i – olovkama.

Ogromna je komparativna spoznajna prednost ratnog sjećanja Tuzlaka na, gotovo jučerašnju, ratnu “bastilju” na Brčanskoj Malti: ova sadašnja mirnodopska nije ništa manje sudbonosna. Čekamo da nam neko iskreno obeća političku “krv, znoj i suze”. I našu zajedničku novu nadu.

Tuzla Tuzlacima. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here