San i java: Ima li nade za Dodik(Čović-Bakir)izam?

0
397

Gotovo usahla nada je jedino preostalo pravo objektivizirano oruđe u slabašnim rukama onih koji još žive u ovoj zemlji, iz koje, suštinski, ne mogu da pobjegnu ili nemaju snage, novca ili su pri kraju ostvarenja ultimativne neminovnosti biološkog nestajanja. Ostavljeni smo zaboravljeni i zarobljeni u ponižavajućoj niši realnosti provizorija autodestruktivne demokracije, primitivne interpretacije ljudskih prava i sloboda i, generalno, karikaturalne imitacije društvenog razvoja i napretka “malih i bijednih naroda istočne Evrope” posprdnog naziva Zapadni Balkan.

Piše: Derviš ČIČKO

Doduše, tu ne pripadaju svi oni koji su napravili našu lijepu zemlju prokuženim azilom političke korupcije, ostrvom bijede, nepravde i ostvarenja bosanskog paradoksa “na svijetu najljepše zemlje i najboljih ljudi” u kojoj gotovo niko od njih ne želi ili ne može da (pre)živi.

Uz to, na najnovijem političkom obzoru sve je kompliciranje, pošto vulgarni domaći klerikalizmi svih boja, a posebno u posljednje vrijeme, kroz zastrašujući prolom “iftariziranja” političkog javnog prostora i time radikalno anahronog vraćanja SDA u svoj primarni stadij pokreta, prijeti da definitivno uništi i ono malo preostalog moderno-unutarstranačkog tihićevskog demokratskog lahora.

Transentitetsko-distriktno dramatično ekonomsko propadanje našeg društva uslovljeno sasvim logičnom i očekivanom nesposobnošću nacionalističkih elita da se bave nečim što izvorno ne osjećaju svojom misijom, izuzev na razini obećanja, posljedično je proizvelo tenzije i narative predratnih ranih devedesetih godina. Već izborno oprobano uspješni i poslovično prijeteći Dodikov fašisoidni šovinizam upakovan u razne varijante secesionističkih referenduma i “prijenosa ovlasti” na državni nivo, sada su sasvim rame uz rame sa sasvim otvorenim Čovićevim političkim reanimiranjem polufašitičkog renegata Herceg-Bosne, njenih uznika i vitezova razasutih po samicama Haga. Prenoseći, ipak malo ćelijsko-memljive, haške pozdrave političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne, dotični je najavio “da će Hrvati živjeti u reorganiziranoj BiH, na prostoru kojeg je oslobodio HVO, da mogu birati svoje političke predstavnike i imati svoj javni RTV servis”, vjerovatno pretpostavljajući i svima “ostalima” prihvatljivost nacističke ideje “krvi i tla”.
Međutim, trebalo bi znati da taj željeni sadržaj sanjane nacionalne slobode Hrvata u BiH u Čovićevoj interpretaciji i puno, puno toga više, već od 1995. godine do danas su odsanjali na javi njegovi “sasvim oslobođeni” prekogranični sunarodnjaci Republici Hrvatskoj, budeći se uvijek postizborno iznova u mori stvarnog života poprilično sličnog onom u svojoj domovini “antihrvatske neravnopravnosti i majoriziranja”. Srbijanska matrica teško da nešto posebno odstupa od navedenog.

Kontekstualno je sasvim moguće izvesti empirijski banalnu konstataciju da su, primarno kod nas, društva koja su suštinski konstituirana na ispraznosti nacionalizma i koja su iznjedrila uskogrude vladajuće kriminogene nacional-šovinističke elite, ustrojavajući željene uzore društvenih vrijednosti zatvorenošću na najširim homofobičnim premisama, osuđena na socijalno-ekonomsku dekadenciju i perspektivu sopstvenog totalitaliziranja. To je praksa svih bantustan-državica krvave disolucije Titove Jugoslavije kao, zasigurno, “zvjezdanog perioda civilizacijske emancipacije južnoslavenskih naroda” do sada.

U teoretskom smislu, ruski filozof slobode i prorok pobjede Lenjinovih boljševika Nikolaj Berđajev, sasvim decidno govori o sablazni nacionalizma, upozoravajući da “kada se ono sve najgore što postoji u čovjeku: egoizam, koristoljublje, sumnjičavost, volja za moći, mržnja prema drugima, nasilje i sl. prenosi na kolektivne realnosti (naciju), tada to postaju vrline i u njeno ime se mogu izvršiti djela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost”. Da ne bi bilo zabune, Berđajev kaže i “da ličnost nije dio nacije, nacionalnost je dio ličnosti…” pa time “primjena etičkih normi i ocjena života nacije (od strane pojedinca) čini nacionalizam nemogućim”.

Konačno, ono što znamo i bez proročkog Berđajeva je to “da pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna država i bogate klase (političara) nad siromašnima” i da bi sve to trebalo da slomi “udružena ljevica” na izborima 2018. godine. Koja to? Neka se javi. (Piše: Derviš ČIČKO)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here