San i java: Gradonačelnik kao jedini tuzlanski “brend”

2
749

Nedavno vrlo neodgovorno i kulturološki tragično ISIL-ovanjem (ne)identificirane grupe navodnih građana našeg grada konspirativnog naziva “gradski vijećnici”, a na prijedlog još antikulturalno militantnijeg predlagača iz Gradske uprave, besramno su pijačarski iscipelarili u politikantskom kupleraju i “položili na pleća” podizanjem glasačkih ručica, jedinu preostalu čaršijsko-urbanu uzdanicu kulture. Tuzlanska simbolička Palmira, znamenita Međunarodna galerija portreta, kao jedan od najpoznatijih tuzlanskih kulturnih svjetionika ponosa i stjecište lijepih umjetnosti, je ad acta i u degenerativnom blatu fantomskog novoformiranog Centra za kulturu Tuzla.

Svakako da nije bila potrebna posebna pamet, naspram nesagledive zloće vandalskih egzekutora, da bi se proniknulo u sasvim prizemnu lokalnu lukavost, kakva je i inače pijačarska “inteligencija glupaka” domaćih političara, da bi se vidjelo gdje vodi jeftino fabricirana afera glede problematike finansiranja Narodnog pozorišta, NUB “Derviš Sušić” i Međunarodne galerije portreta. Netom što se slegla prašina kafansko-palanačkog dogovora Bego-Jaso, gdje je potonji opetovano hrabro sopstvenim grudima branio Tuzlu i Tuzlake, Narodno pozorište i NUB su postali plijenom mecena svekolike kulture iz Banovići sela, dok je organizacijski Međunarodna galerija portreta svedena do nivoa cijenjenih domova kulture sa Husina ili iz Mramora. Na taj način je omogućena kadrovska kućna zanimacija nekom budućem kantonalnom “brezveze” ministru kulture, sporta i mladih, dok je novoformirani Centar za kulturu Tuzla pokrio tragove “zločina” ujedinivši nespojivo: Dom mladih i Međunarodnu galeriju portreta, kao proglašeni Nacionalni spomenik BiH, među samo tri iz našeg grada.

Dubina ponora u koji se palo najbolje se sagledava ako se konstatira da je JU “Dom mladih”, za koji nas, inače,vežu prelijepe mladalačke uspomene, gradiran “za aktivnosti na više lokacija u organizacionim jedinicama: „Društveni dom“ Gornja Tuzla, Spomen dom „Husinska buna“ na Husinu, „Švedska kuća solidarnosti“ Gornja Lipnica, kino „Kaleidoskop“ u odumiranju, „Dom književnosti“ i sl. Teško da se u tom respektabilnom i, u ovom slučaju, neželjenom društvu može organsko-organizacijski i zamisliti legat velikog Ismeta Mujezinovića sa sedamdecenijskom zbirkom od 2085 slika, grafika i crteža a kamoli Zbirka Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije sa 86 djela slijedom od Ismeta mujezinovića i prof. Mevludina Ekmečića, koji su i osnovali Galeriju davne 1964.godine, preko Voje Dimitrijevića, Ljube Laha, Mehe Sefića, Berbera, Kučukalića pa do Ice Voljevice i td.

Inače cjelokupni fundus MGP Tuzla obuhvata obimnih, gotovo pet hiljada, uglavnom, portreta u okviru osam izuzetno cijenjenih kolekcija, uključujući zbirke portreta Haima Pinte i Adele Behr Vukić. Kako pojmovno uklopiti dosege kulturološkog interesovanja i perspektive “kroz prozor” nekog Doma kulture iz periferne tuzlanske mjesne zajednice sa regionalno poznatim INTERBIFEP-om ili objasniti najnoviji statusni zemljotres porodici hrvatskog akademskog slikara Vladimira Pintarića koji su donirali 63 njegova djela, baš ciljano, Galeriji portreta i sl.

Naravno da su smiješna zvanična objašnjenja za razloge ove nezamislive nepodopštine koji se vežu za problematiku finansiranja, pošto mi živimo u Gradu koji je, Bogu hvala, samo ove godine već obavio fiskalno dobrano kontroverzni “suficitni rebalans” razdijelivši lijevo i desno cijelih 7 miliona KM.

Ustvari, ovdje se radi o već dugogodišnjem strašnom urušavanju i trpanju svih društvenih moralnih i kulturalnih vrijednosti u septičku jamu sitnih personalnih politikantskih dilova i dnevnopolitičkih šićara, gdje se “od drveća ne vidi šuma” i gdje je sa pozicije sile sve dopušteno i prihvatljivo.

Konačno, može se ozbiljno tvrditi da je urbana Tuzla, kao brend, šire kulturološki srozana do sada nepoznate mizernosti i bezličnosti, pošto nam nije potrebna Galerija portreta, Narodno pozorište, Univerzitetska biblioteka, zgrada Stare opštine i Biblioteke, Kino “Radnik”, “Centar”, “Mladost”, “Partizan” Kreka, “Vrtić”, stadion “Jedinstvo”, “Barutana” i td. i sl.

I kada se jednog jutra probudimo iz ružnog sna, jedini preostali živući brend Grada biće on, “otac Grada”, gradonačelnik himself. Ako se to već nije i dogodilo. Šta fali? Ništa posebno i nije preostalo. (Piše: Derviš ČIČKO)

2 Komentari

  1. Može mu se, može im se, samo ne znam do kada će? Kulturološko dno dna.
    Kažu, dno ostaje dno ma kako god čašu okrenuli… E, tako vam je i sa nekim ljudima!
    A,mi? Mi spavamo, nama je dobro. Što se nas tiče, Međunarodna galerija portreta ili Narodno pozorište? Imamo mi Pinkove i Grandove! Vrhunac naše “kulturne rasprave” je koja je emisija, subotom, bila bolja. Gdje je nestala naša prepoznatljivost, naš glas, naše nezadovoljstvo? Naš veliki sugrađanin Meša napisa u “Dervišu”: “Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača”.
    E, moj Meša, to je moglo nekad! Ni Tuzlaci nisu Tuzlaci, a ni zvijer nije zvijer, već pitomo jagnje. Samo ne znam, čime ga omamiše?

  2. I tekst i prvi komentar cista desetka.Tuzla je i devedesetih bila “drugacija”,i stranci eto knjige o tome napisali.Posljednjih dvadesetak godina,dobili smo status grada i gradonacelnika a ubiše sve gradsko u njemu.Ovdje sam se rodio,radni vijek proveo i bio direktni sudionik u gore pomenutim destinacijama-INSTITUCIJAMA grada i bio pometen zajedno sa tim ugašenim tuzlanskim znamenitostima,uz obrazloženje “Napraviće ONI i bolje i starije”(..bote što mi ovo poznato zvuci).Ne postoji kriticna masa koja se njima može oduprijeti,a evo ne mogu se sjetiti ni šta bi još mogli spasiti.NAŽALOST.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here