San i java: Dan poslije

1
221

Kada sada dvadeset dvije godine nakon rata napokon širom otvorimo oči i um, a pošto ispratimo sve zločinačke karadžićevsko-mladićevske „srpske heroje“, Čovićeve „sasvim nevine ljude“ ustašoidne Herceg-Bosne prema evropskim zatvorima i definitivno prozremo kvazibošnjačku politikantsku urotu samouništavajućeg iživljavanja, isključivo, ulogom žrtve, vidjećemo da je ovo zemlja simbolički ostvarene „savršene boli“ žrtvovana naslijeđu tih istih presuđenih i nepresuđenih zločinaca. Bez njih, dosadašnji brižljivo izgrađivani nacionalistički politički prostor, koji je zaludu „pojeo“ sve ove godine priskrbljujući sebi značaj veći od života, ostaje, uglavnom, prazan i pust. Sa nama ili bez nas, razlike nema.
Naravno, inercijom dugogodišnje uhodanih matrica javnog djelovanja neće prestati interesno-političko mitologiziranje tog zlosretnog naslijeđa, međutim, čvrsto organizirane vladajuće političke elite, ustvari, i nemaju drugog izlaza: to je jedino u što se zavidno razumiju. I pored sasvim željenog optimizma, stvarna postratna epoha u našoj zemlji zasigurno neće nastupiti sve dok se biološki, politički ili na neki treći način ne demontiraju i uklone moćne strukture simbiotički srasle demonske klerikalne tronacionalističke nemani. Njihova predominantnost je i formalno-ustavno sponzorirana i, za sada, gotovo izborno-demokratski neprikosnovena i na prvi pogled djeluje kao „prirodno stanje stvari“ hiljadugodišnjeg rimskog carstva.
Dodatna paradoksalnost prisutnog bosanskog političkog singulariteta je i već odavno potvrđena činjenica da ekonomsko propadanje, moralni društveni rasap, „ćelijska korumpiranost“ i mega kriminal, te ogromna galopirajuća bijeda nisu konfrontirane sa osnovnom logikom dosadašnje vlasti. Čak su, na neki uvrnuti način, i poželjni: krivi su oni „drugi“. Samim tim, sasvim je jasno da je vrlo sužen i, maltene, gotovo nevidljiv politički prostor djelovanja svih ostalih i po raznoraznim osnovama „nekonstitutivnih“ i nepoželjnih bosanskih ljudi i da je njihova upornost na koju su osuđeni, još malo, pa postala svrhom samoj sebi.
Naravno, i ne mora biti samo utjehe radi, sasvim je politički legitimno ravnopravna i poznata teza da je „utopija onoliko stvarna koliko ljudi vjeruju u nju“ i da je realživotno ostvariva samim time što, ipak, ti isti ljudi uređuju sebi život upravo prema onom u što čvrsto vjeruju. Uostalom, sva stvarnost oko nas je striktno posljedica nekog društvenog dogovora, pa i sama država kao njegova direktna posljedica. Za kraj početka, tj.dvadeset dvije godine dugog „završavanja rata“ i početak nove epohe naših života neophodno je prihvatiti „usud“ neminovnosti ostvarenja nada za boljim životom većine.
Za početak, nama „neprilagođenim“, sasvim nam je dovoljna i pobjeda na izborima slijedeće 2018.godine. Ostalo je budućnost. Željena. (Piše: Derviš ČIČKO)

1 komentar

  1. Volim taj izraz: neprilagođen. Čak i muzički, često, kroz uši mi prolazi Jura Stublić i njegovo: “Bacio sam radio kroz prozor, razbio se u tisuću komada…..”.
    Neprilagođen, izraz i pojam, pomalo buntovan, protivan i osoben, ali i koji posjeduje htijenje i nadu da cilj neće i ne mora biti uzaludan. Ima nas i takve sorte, drugačije od trenutne većine, onih koji su, uz dozu respekta, uspjeli da “prebole” i “sahrane” sigurnu i realno bolju prošlost, prošlost svoje mladosti, te sa gnušanjem i nagonom za povraćanjem, odbacujemo sadašnjost i trenutnu društveno-političku i svaku ostalu trenutnu životnu svakodnevnicu. Osobno, nikada nisam mogao da sažvaćem nacionalni prefiks, djelovanje i ciljeve tri “reprezentativne”, vodeće nacionalne stranke. Valjda je to zasluga genetike. Isto tako sit sam i “pun mi je kufer”, pročitane, impotentne i korumpirane socijal-demokracije.
    Tražim treći put. Ima nas, tražimo treći put. Za sada, i dalje, neprilagođeni, nepodkupljivi, svjesni ko smo i što smo. Čekamo, borimo se, nadamo se. Znamo da će kad-tad zapuhati neki novi vjetrovi. Zagađenost je dostigla svoj maksimum. Alarmantno je. Od ovoga se umire, ljudi. Ostaje nada u taj vjetar da rastjera te kancerogene čestice, da prodišemo. Da se spasi, što se spasit može.
    Kažu, nada zadnja umire. Ali, ne daj Bože da vjetar promjene dugo čekamo. Život je kratak. Iako, svoja djela i postignuća ostavljamo potomcima, svojoj djeci, daj da i mi osjetimo malo rahatluka, da i mi progledamo, proživimo, jer ako je netko grešnik, najmanje se prstom u nas uprijeti treba. U nas, neprilagođenje, kočoperne i ponosne, Bosance i Hercegovce!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here