San i java: Da li je 15. maj “sramota” Tuzlaka?

2
622

Oni koji su bili, i ostali, svo vrijeme u Tuzli tih dramatičnih dana, mjeseci i godina ne moraju se previše zamarati improviziranjem činjenica naše nedavne historije, raznoraznim naklapanjima, brojnim kafanskim maliganskim herojskim komandantima viteških minhenskih, splitskih, zagrebačkih i inih brigada da bi spoznali poraznu činjenicu kontinuiteta antihistoricizma baš tu oko nas, u našem Gradu.

Obasipanje naše zdrave pameti, primarno, od strane lokalnih politikantskih automitomana u kontinuumu, najmanje, zadnjih petnaest godina alternativnim činjenicama u vezi sa onim u čemu smo, na ovaj ili onaj način, lično i kolektivno učestvovali, proizveli su neki kontroverzan i čudan osjećaj potisnute, podsvjesne a fabricirane saučesničke krivnje. Svi mi koji smo bili svjedoci odbrane našeg Grada 15. maja 1992. godine, barem privremeno, pobijedivši smrt, odbranivši svoje i živote naših bližnjih, nismo bili potpuno svjesni da nas je dodirnuo i transcedentalni prst blagosiljajući nas kolektivnim junaštvom, ali obogaćujući nas ponajviše čojstvom: odbranili smo druge od sebe.

Tih sudbonosnih dana, eksplozijama i odbrambenom puščanom vatrom na Brčanskoj Malti silovito je “promovirano” praktično otpočinjanje djelovanja lokalne bosansko-patriotske uspješnice, ali puno šireg kosmopolitskog civilizacijskog ubuhvata političko-organizacijskog, civilnog, ratnog i sveukupno društvenog projekta građanskog “tuzlanskog načina” odbrane grada. Naknadni slijed događanja u užem i širem okruženju zorno će postaviti “tuzlanski način” političkog razmišljanja i djelovanja na zavidni pijedestal krucijalnog dokaza protiv rasističkih teorija nacionalističkih disolucijskih nemani o “etničkoj nesnošljivosti” i mržnji a u prilog svebosanskoj logici sasvim jednostavnog pristupa bogatstvu zajedničkog višestoljetnog života i “da tako nije moralo biti”. Ili barem u detaljima koji čine život ljudskijim, smislenijim i mogućim.

Nakon predugog postratnog spoznajnog hiberniranja važno je napokon odbaciti sve relativizirajuće bogomdane teze i definitivno konstatirati da ne postoji imaginarno “čudo tuzlanskog otpora” ili vojni uspjesi uspjesi 2. korpusa iz 1992. godine “zbog brdovitog terena”. Postoje samo konkretni ljudi, zastrašujuća realnost “ratnog bosanskog džehenema”, ogromne žrtve i potoci krvi, napori, danonoćan rad, riješenost, nadljudska hrabrost, požrtvovnost uz dominirajuću empatiju i čovjekoljublje. Imalo se za sve to vremena. Mudrosti otvorenog, inventivnog uma, ponajviše. Sasvim je sadomazohistička histerija zlonamjernog potemkinovsko-revizionističko zaklanjanje dramatičnim historijskim događanjima iz maja 1992. godine, i dalje, vrlo konkretnih ljudi koji su “proizveli” tu istu historiju, organizacijski direktno uticali na njen slijed i, posebno, onih koji su direktno izložili smrtnoj opasnosti svoje živote.

Kome je u Gradu potreban simbolički 15. maj sa u javnosti zaboravljenim Lijom prvim poginulim pred “Partizanom” u Tuzli ili Dinom Hasićem. Ili takođe, našeg generacijskog gimnizijskog druga Salkovića? Gdje su oni što su dali živote na Brčanskoj Malti ili prvim danima odbrane u Slavinovićima, Gospiću, Simin Hanu, Čaklovićima, Kovačevićima, Barama, Gornjoj Tuzli…? Nema ing. Brace Križana kao simbola tuzlanske namjenske proizvodnje i njegovih suboraca, medicinara sa Gradine i iz arhipelaga ratnih bolnica 2. korpusa.

Veliko je pitanje kome je “potrebno” spomeničarsko zdanje poginulima na Slanoj banji u ovom zadnjem ratu, a da nema sasvim legalne Zastave ljiljana i svih drugih ratnih zastava jedinica pod kojima su ranjavani i ginuli pripadnici Armije RBiH i HVO-a? Da je takva autistična i rigidna pamet odlučivala i maja 1992.godine o našoj sudbini teško da bi sada imao barem ko i da “kreči”.

Konačno, fokusirajući se samo civilnu Tuzlu, ko je taj ko želi i može obilježiti
simbolički 15. maj sa marginaliziranim i zaboravljenim, a živućim, Mladenom Kondićem, Selimom, Mešom, dr. Hilmijom, Nikolom i Nikom, Hazimom i plejadom vještački depersonaliziranih dojučerašnjih prerano ratno-odraslih dječaka sa tuzlanskog asfalta?

Čiji su oni nezasluženi poratni patološko-politički plijen? To jeste sramota. Ako ništa drugo. Da nam živi 15. maj! (Piše: Derviš ČIČKO)

2 Komentari

  1. Dok je ovaj bolesnik na vlasti nece biti ni petnaestog maja on nikada niti jednom borcu nije pomogao osim jednom al ne bez razloga a to sto nije dosao na tribinu prije neki dan o njemu sve govori nisi majmune ni do clanka ljudima koji su tamo sjedili i govorili kako se tuzla branila i odbranila jos samo fa de nadje neko da ovaj gra odbrani od trbe smradu

  2. 15 maja 1992. godine otpočela je ona faza rata kada se BH branila da spasi što se spasiti može od nacinalističkih nemani građansko, od kleptomana zakonitost i državno pa do ljudskog koje je bilo prije svega. Greške koje politkrate čine prema građanima koji im ne vjeruju a ipak “glasaju” za njih učinile su da se tih datuma gotovo pa stide svi njeni akteri. Jer pokradeni su prevareni, ismijani od bahatih. 15. im dođe kao”ne pojavljuj se jebote prepoznat će te pa ćeš završit u bajboku”. Ili ne dobiju poziv od drugova gore jer mogu biti pitani zašto je njima tako dole. I ne pojave se. Ali zato sva pisarsko-lopovska bolumenta je na okupu. Neka je nama bog i zdrava pamet pomogli pa smo danas zdravi i živi što reče general Sefer Halilović. Sretan nam 15. porodicama i herojima sabur, Tuzlacima ponos. A bolumenta vlasti će biti i proći. Ne mora se biti na dernecima da bi se pokazao ponos.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here