San i java: “Bombaš samoubica” na tuzlanskoj Kapiji

0
293

Mi zaista ne bismo imali pravih društvenih problema kada bi se rješenje “sprej-skandala” i šire impliciranih reperkusija koji je proizveo nesvršeni učenik 4. gimnazije u Sarajevu, ispisujući sasvim benigne navijačke grafite na potpuno neprimjerenom mjestu na strašnom stratištu-Kapiji, sastojalo u tome da ga se “slomi”, pretuče ili mu se “prospu zubi” na dotičnom mjestu. Ili da se zakonski “najstrožije kazni” etc. Nažalost, stvar je socijalno puno šire i malignije naravi.

Koliko god mi svi s pravom bili osjetljivi na ratno stradanje, mahom, mladosti našeg grada te tople majske večeri 1995. godine, i koliko god sam čin nesretnog sarajevskog gimnazijalca bio neoprostivo ponižavajući za sve Tuzlake, a i druge, ne bi trebalo pristajati isključivo i samo na kriminaliziranje šeherskog dječaka. Ukoliko ostanemo samo na takvoj prilično komotnoj razini gledanja na ova događanja, onda pristajemo na opasna pojednostavljivanja okolnosti okruženja u kojem živimo, brkanje suštine i forme, uzroka i posljedica, inspiratora i žrtava. Iz tako banalizirane kontrukcije neće biti naučena lekcija, niti će biti uočena društvena razarajuća matrica zla i destruktivnosti na koju smo u tom slučaju i futuristički gotovo svi osuđeni, a posebno naša sadašnja mladost, uglavnom, prepuštena samoj sebi, bez smislene potpore i nade u bolji život, na koju imaju neporecivo i biološko pravo: sada je na njih red.

Mi živimo u potpuno razorenom društvenom kontekstu koji “proizvodi” sedamnaestogodišnjake koji, ustvari, i ne znaju za pokolj na Kapiji i teško je vjerovati da je, pišući navijačke grafite, sarajevski gimnazijalac na jednodnevnom izletu u Tuzli bio svjestan da se nalazi samo koji metar od ubilačkog kratera projektila koji je usmrtio, ponajviše, njegove vršnjake. I oni su bili nesuđene “Slobodine fukare” i činjenica da je on sam rođen pet-šest godina poslije, uvodi nas u širi uzročno-posljedični horizont odgovornosti i krivnje.

Mora se definitivno prihvatiti činjenica da živimo dominantno u okruženju najgore negativne društvene selekcije, gdje se najdirektnije promovira antimoral, intelektualni “blud” diletantskog neznanja, gdje je najgore najbolje, gdje je politika najnakaznije i ujedno klasno etablirano najprofitabilnije nasljedno bogataško zanimanje moćnih porodičnih klanova uzurpatora demokracije. Zakon nije isti za sve, nema slobode izbora izuzev socijalne dileme “najbližeg kontejnera”, nepravda je način vladanja i ophođenja, nema se ravnopravnog pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, nema socijalne osjetljivosti. Bahatost, beskrupuloznost, primitivizam i licemjerje vladaju.

Iz takve društveno-politički diktirane kloake haosa, neodgovornosti i zloće sasvim je legitimno prije koju godinu čuti zeničko-navijačko “je..mo vam Markale” i slične, a malo drugačije, gadosti sarajevskih ostrašćenih “Manijaka” ili “Hordi zla” kao slika “proizvoda” postratnih vladalačkih elita u ogledalu Dorijana Greja. Oni jesu krivi, ali nisu odgovorni, kako to kaže Hana Arendt.

U nedavnom “sarajevskom slučaju” na tuzlanskoj Kapiji vrlo je slična korelacija, s tim što je potpuno neopravdano sasvim sam na “stubu srama” jedan, možda, sasvim običan i tipičan današnji srednjoškolac prepušten ulici, napušten od društva u rasapu bez unutrašnjih regula, korektiva i normi poželjnog ponašanja. On može biti, primarno, samo nevina žrtva takvog razarajućeg okruženja, dok je pitanje krivnje ponajviše posljedičnog karaktera i u sferi pokušaja neprimjerenog pranja sveošte prljave savjesti društvenih vladalačkih elita: odgovornost je njihova.

Virtuealni “bombaš samoubica” sa sprejom u rukama na tuzlanskoj Kapiji je samo jedan od desetina hiljada dosadašnjih i budućih paradigmatskih uludo potrošenih “šehida” naše, gotovo, uništene mladosti. Suze samo ostaju. (2017. Derviš Čičko)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here